Neki se nisu u oproštajnim postovima libili sasuti grubo Musku sve u lice, kao jedan od najutjecajnijih rockera 21. stoljeća, bivši frontmen White Stripesa Jack White koji se nekada divio Musku. Pokušao je proniknuti u razloge njegovog ponašanja i popuštanja ljudima poput Donalda Trumpa.

 “Zašto nisi iskren? Reci kako jest; ljudi poput tebe i Joea Rogana dođu do gomile novca, vide račun za porez, ne žele pošteno platiti svoj dio, a onda pomisle da će preseljenje u Teksas i podržavanje bilo kojeg republikanca pomoći da zadrže više novca (Kako bi te inače Trump uopće mogao interesirati?).  „To nije 'sloboda govora' ili 'ono što je anketa odlučila' ili kakva god besmislica za koju tvrdiš da je istina; ovo je izravna pomoć fašistu da ima platformu kako bi ti na kraju time kupio svoje porezne olakšice.“ – grubo je povodom napuštanja Twittera poručio Musku Jack White. 

Zašto zapravo ovaj bogataš na Twitteru radi to što radi? Možda najtočniji odgovor na ovo pitanje je i najjednostavniji. Zato jer može i zato jer je Twitter njegova igračka koju ima pravo i razbiti ako mu se ne sviđa. I to vrlo skupa igračka, plaćena 44 milijarde dolara. Drugo je pitanje što je u rukama jedne osobe prilično moćan nereguliran društveno politički alat, osobe kojoj opće dobro nije prioritet. Drugo je pitanje je je li u pravu, drži li se nekih zlatnih pravila nepristranosti kao u neka druga vremena kad su informacije u svijet u demokratskom svijetu izlazile van s određenom dozom društvene odgovornosti i kroz filtere uredničkih kolegija. U vrijeme društvene (pre)osjetljivosti, inzistiranju na političkoj korektnosti, dobu kulture otkazivanja toliko je složeno za reći tko je u pravu, tko pretjeruje, tko histerizira bez razloga, kad su u pitanju granice slobode govora, da bi možda bilo najpametnije vratiti se fundamentima, odnosno zakonima. A koliko je poznato i koliko se čini, i Muskov Twitter je u njihovim granicama i unutar tih granica Elon Musk kao gazda ima pravo pisati vlastita pravila. Uostalom, nije toliki problem što se na Twitteru piše i koliko korisnika zakorači u sive zone slobodnog izražavanja, veći su problem algoritmi na društvenim mrežama koji usmjeravaju istomišljenike jedne drugima. Kad ste manje obrazovani i još k tome skloni više vjerovati pričama sa šanka, babama vračarama i svakojakim propovjednicima negoli službenim informacijama i znanosti, algoritmi vas zbližavaju sa sličnima i počnete vjerovati da svi oko vas misle isto, da je zemlja ravna recimo, što je i smiješno i tužno u isto vrijeme, ali i da su izbori u SAD-u namješteni, što nije smiješno, već opasno. Pa onda u ispitivanjima nakon pobune na Kapitolu koju je zakuhao neodgovorni Trump u maniri djeteta kojem su oteli omiljenu igračku, shvatite da je većina tih „pobunjenika“ živjela u svojevrsnom informacijskom balonu i bila uvjerena da većina ljudi u SAD-u misli kao i oni, a ne da su minorna manjina. 

Da granice ipak postoje, Musk je demonstrirao nedavnom odlukom da s Twittera ukloni Ye-a, odnosno Kanyea Westa, nekad rap zvijezde i modnog mogula, a danas tek lunatika od kojeg svi okreću glavu (i prekidaju poslovne ugovore), jer se ne libi reći da je Hitler radio dobre stvari i prosipa antisemitske parole i predrasude slične onima koje su pripremile teren za eksterminaciju europskih Židova za vrijeme Trećeg Reicha.

Da zaključim, nekako sam mišljenja da Elon Musk nije ni heroj ni zločinac što se tiče vođenja utjecajne društvene mreže. Iritantan u svojoj nedosljednosti svakako jest. Padne mu nešto na pamet, izvali, a onda sam sebi skače u usta i učini suprotno prijašnjim proklamacijama. Odaje dojam amatera koji glavinja od jedne ishitrene odluke do druge. Kad je rekao da će plavu kvačicu koja bi (kao) garantirala autentičnost računa naplaćivati 20 dolara mjesečno, odlaskom mu je priprijetio najveći američki pisac horror priča Stephen King. Ponukan njegovom kritikom promijenio je odluku. 

Kad je preuzimao Twitter kao primjer svog „apsolutizma slobode govora“ hvalio se činjenicom da nije ukidao čak ni račun ElonJet koji je pratio kretanje njegovog privatnog aviona. Neki dan ga je ipak suspendirao pravdajući to sigurnosnim razlozima.  U međuvremenu dogodilo se da neki poznatiji korisnici kreiraju račune pod njegovim imenom, zbijajući šale na njegov račun. Računi su suspendirani pa je i to izazvalo salve kritika u stilu „šala kod Elona Muska ne spada u slobodu govora, rasistički ispadi da…“

Na kraju, zadnje što je Musk učinio u vrijeme pisanja ovog teksta, suspendirao je - također nasuprot svojem stavu da svatko može govoriti što želi - profile novinara koji kritičkim tonom pišu o njemu. I nije ovdje riječ o opskurnim novinarima s „divljih“ ekstremno lijevih/ekstremno desnih portala i „žutih“ novina, već novinarima Washington Posta, New York Timesa, CNN-a…Ispada da je ekscentrični bogataš-poduzetnik apsolutist slobode govora samo dok se o njemu piše/govori lijepo što je u svojoj biti odraz nedemokratskog duha Howarda Hughesa naših dana. No, da ponovimo, Twitter je sada njegova prćija s kojom može što hoće i možda na sve to skupa ne bi trebalo gledati mrtvo ozbiljno. 

Musk kao da se – namjerno ili slučajno – drži stare izreke da se za dobrim konjem praši, jer se čini se da se u zadnja dva mjeseca u tehnološkom svijetu od prašine koja se diže oko Twittera ne vidi ništa drugo. Svaka reklama je dobra reklama i možda na kraju Musk od kaosa koji stvara s Twitterom profitira. On zna kako se to radi, da nije tako ne bi njegova tvrtka Tesla imala veću tržišnu vrijednost od devet najvećih automobilskih proizvođača na svijetu zajedno, iako njen tržišni udio na američkom tržištu iznosi tek 3,5 posto.

Za Ford piše Tihomir Ivka.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.