Postoje neki ljudi u svijetu košarke na koje sam slab… Racionalno, neracionalno, nije bitno; imam neke svoje kriterije za koje apsolutno ne smatram da jesu i da bi trebali biti opći kriteriji, ali držim ih se. Jedan od inih je i Toni Kukoč. Zašto (i) on? Ne pitajte, ne tražite razloge, jednostavno je tako. Radi se, da baš ne psihoanaliziram sam sebe, o kombinaciji svega i svačega, o cijelom paketu. Ne, nismo prijatelji, i ne trebam ga još i ja glorificirati kao igrača i kao osobu, ne treba to ni njemu ni meni. Dovoljno su ga glorificirali u našim medijima, čak kad se pojavi na tv, u nekom talk showu, domaćin se prema njemu odnosi s takvim i tolikim poštovanjem – sjećam se jednog njegovog gostovanja kod inače provokativnog Stankovića NU2, posljednje je bilo kod Tončice Čeljuske – da je meni kao gledatelju čak i malkice neugodno. Dajte, ljudi, barem ga pokušajte isprovocirati, da kaže nešto 'na rubu'. Makar je pitanje koliko bi igra hipotetički provokativnih pitanja i odgovora došla blizu ruba nečega, Kukoč je toliko nonšalantan u toj javnoj komunikaciji da ga, iskreno, ne mogu zamisliti kako je blizu ruba. Bilo kojeg ruba… Izmigoljio bi se već nekako, baš kao što je bio nepredvidiv i neuhvatljiv kao igrač. Recimo da smo dobri poznanici, igrali smo i jedan protiv drugog i zajedno, kasnije smo dosta razgovarali u drugačijim ulogama – ja kao novinar, on kao igrač. U Milwaukeeju, gdje je on završavao karijeru na četrdesetak minuta od doma u čikaškom rezidencijalnom Highland Parku, a ja sam bio na prvom velikom i ozbiljnom novinarskom zadatku, prva rečenica mu je bila 'vidiš li ti što je ovo, devetnaesto stoljeće'. Tako je okarakterizirao grad od pola milijuna stanovnika, na obali jezera Michigan, doduše uspavan grad, najbitniji po proizvodnji pive (Miller, Pabst, Schlitz, Blatz u to doba). U usporedbi s Chicagom… Sad je bitan i po tome što su Bucksi aktualni NBA prvaci. Usput, prije godinu i pol je prodao tu kuću u Highland Parku, sindrom praznog gnijezda nakon što su odrasli ptići odlepršali. Za 920 tisuće, našao na netu taj podatak… Pa još kasnije sam ga zvao i kao bivšeg igrača čije je mišljenje vrijedno evidentiranja, čak sam i od kolega novinara bio pitan o njemu. Posljednji put me zvao Toma nakon Kukočeva prijema u Kuću slavnih NBA, poslije je razgovor koji sam obavljao pokušavajući biti koncentriran go' k'o od majke rođen na jednoj hvarskoj stijeni dobio priličan prostor u tisku.  Pitanje, je, uostalom, hoće li ovaj tekst uopće doći do njega tamo u Chicagu.

Neposrednog povoda za ovakav tekst nema, recimo da ga pišem za svoj 60. rođendan, povod je zapravo osobna zamolba 'daj napiši nešto o njemu, da ljudi pročitaju kakav je stvarno, da shvate kako baš i nije onakav kakva je javna percepcija o njemu'. Hm, očito ta javna percepcija nije onakva kakva je moja percepcija… Ali, nije to bio prvi slučaj da sam takvo što čuo o Kukoču, termin 'javna percepcija' je retardirani praunuk, neki bastard, skupa svih idiotizama koje o osobi mogu biti plasirane zaobilaznim putevima, iza leđa, da bi se onda o dotičnoj javnoj ličnosti kreirala slika koja… koja… nema veze s mozgom. Osobno Kukoča doživljavam kao veličanstvenog igrača i kvalitetnu osobu koja ostaje svoja, koja cijelo vrijeme čuva svoju privatnost koliko god to može i izraziti je lokalpatriota, što ne skriva i to silno cijenim. Makar sam ja 'purgi', a on je 'mandril'. U čemu je tu problem, u poštovanju prema mjestu na kojem si odrastao, i ljubavi prema ambijentu i ljudima koji su te formirali?!

Jednom, ima tome sigurno deset godina, sreli smo se u uvali Opat na Kornatu, na jutarnjem buđenju i dizanju zastave bili smo brod do broda. Ja sam bio s frendovima - naravno, odakle mi brod?! – njega je tramuntana prethodne noći potjerala s divljeg veza u pitomiju luku. Pojavio se ujutro, dakle, gol do pasa, nakon pristojne razmjene pozdrava frendica me pitala 'što mu je to tetovirano na prsima?'. Iznad srca, na prsima, naime, Toni ima tetovirane tri lavlje glave, grb i simbol Dalmacije. Hoću reći da se lokalpatriotizam može iskazati (i) na taj način, da ti Dalmacija – ili koje god mjesto - uvijek bude blizu srca, a da se to ne vidi, ne mora se baš mahati Torcinim zastavama na Hajdukovoj utakmici i skandirati 'gazi, gazi purgere, purgere, purgereee'. Kasnije tog istog dana, već sam bio u cugi za večerom, dao sam mu mobitel, 'daj reci ovom mom potomku da je vrijeme za razmnožavanje', možda je tom prilikom imao malo utjecaja na to da dobijemo unuka Lovru. Mislim, kad ti Toni Kukoč kaže da je vrijeme za razmnožavanje, onda tu nema pogovora.

Vraćam se na onu ' javnu percepciju' – mislim da se tu radi o nekoj priči o škrtosti. Jednom sam ga to čak i pitao, 'znaš li ti da baš i nisi najomiljenija osoba u Hrvatskoj?', prilikom službenog razgovora, ali mislim da njegovo objašnjenje nisam publicirao. A kazao je otprilike ovo – nakon što je počeo zarađivati ozbiljan, ili vrlo ozbiljan novac, počeli su mu se javljati ljudi s molbama za posudbe. Jedan bi napravio pilićarnik, drugi otvorio hamburgerdžinicu, treći bi preuredio kafić, i sve bi to bile sigurne investicije, lova se vraća u roku 'keks' i to oplemenjena. Kad prvih deset nije vratilo ništa, i netragom je nestalo s lica zemlje, jedanaestog je odbio, i tad su krenule priče o škrtosti. Dosta logično… Inače mi je prilično neugodno razgovarati o novcu s ljudima koji su ga obilato zaradili, jednom sam pristojno odbio urednikovu molbu u novini da participiram u temi 'hrvatski sportaši koji su najviše zaradili' – jedan od njih je, jasno, i Kukoč. Odvratio sam da mi ta tema sliči na poziv za otmicu djece.

Drugi razlog za tu javnu percepciju mogao bi biti iskazivanje političke (ne)pripadnosti – još su to debelo bile devedesete kad je Kukoč završio na nekoj izbornoj listi HDZ-a. Ili na nečem sličnom, svakojake su se liste tad objavljivale. Bilo je to doba 'ili si s nama ili si protiv nas', doba 'žutih, zelenih i crvenih vragova', doba kad su javne osobe bile itekako značajne na  listama, a sportaši su – kako ono ide fraza - 'najbolji ambasadori naše mlade države u svijetu', pa ih je dosta bilo na listama. Zajebano doba. Da bi uskoro nakon toga u Feralu osvanuo razgovor s njim, razgovor u kojem je komentirao svoje ime na dotičnoj listi: 'jeben ga ko me tamo stavija'. Ups.

U istom tom Feralu puno kasnije je u nekom razgovoru komentirao rivalitet Jugoplastike i Cibone, objašnjavajući netrpeljivost Splita i Jugoplastike prema Zagrebu i Ciboni, nešto u stilu 'Cibona je tada bila legija stranaca'. Dotaknuo se bio i mene, kao 'on je bio ok tip i igrač, samo da je još mogao skočiti kao žena'. Prilično uvredljivo, zapravo… Ali i splitsko/kukočevski duhovito i točno – supruga mi se bavila odbojkom, pa je doista i mogla skočiti, za razliku od mene. Nisam to tada shvatio uvredom nego komplimentom, i to velikim. Splitski je humor grub, grez, uvredljiv, i jao onome tko se tamo ne zna dobro zajebavati i na svoj i na tuđi račun. Kukoč je, inače, bio veliki atleta, na svim onim testiranjima po reprezentaciji, temeljem kojih su se kasnije pisale disertacije i radile akademske karijere, bio je među najboljima. On i Jure Zdovc; ne bi čovjek rekao gledajući njihova tijela, obojica su se doimali krhkima. Bio je i brz, i agilan, i izdržljiv i skočan.

Prvi put me na njega upozorio nekadašnji suigrač iz Cibone Tomislav Bevanda (prošle smo godine zajedno bili na Pelješcu, i nagradno pitanje glasi 'što Bevanda i Čutura rade na Pelješcu?'), koji je kasnije otišao u Jugoplastiku, pa još kasnije u Njemačku kao politički emigrant. Ima jedan mali u Splitu, tanak je, slabašan, ne može s trice dobaciti do obruča, ali bit će veliki igrač. Dobra ruka, pionirski prvak Dalmacije u ping pongu. I stvarno je postao veliki igrač, dobro je to Tomo bio procijenio… Kad je ušao u reprezentaciju, manje-više istovremeno kad i ostali iz generacije koja će nekoliko godina dominirati svjetskom košarkom, dočekao sam ga tamo, čak smo ne nekim turnirima bili i 'cimeri'. Ne znam koliko mu je hrabrosti trebalo, i je li za to uopće bila potrebna neka hrabrost, ali me tad sramežljivo pitao 'čuj, bi li mi možda prepustio dres s broj sedam, meni bi to puno značilo…'. Falilo je još samo ono 'barba Čutura…'. Naravno da sam mu prepustio broj, jer meni to nije apsolutno ništa značilo. Kasnije sam nosio šest. U Ciboni sedam, u reprezentaciji šest. A Kukoč je sedmicu nosio i u Bullsima – kažu da je to njegova posveta Slaviši Žungulu, nekadašnjem nogometašu Hajduka, 'enfant terribleu' i disidentu.

Jednom sam ga pitao i za taj golf, koji obožava. 'Teško je to objasniti, golf je kao seks, samo što traje puno duže'. Nisam bio siguran, još uvijek nisam siguran, jesam li išta pametniji nakon tog odgovora.

Sad bi, valjda, trebalo nabrojati sve medalje i trofeje koje je osvojio, ali nekako mi se to ne radi – trebalo bi to biti opće mjesto našeg sporta. Možda griješim, pamćenje je kratko i varljivo na ovim prostorno-vremenskim koodrinatama, ali svaki bi mulac koji voli košarku ili sport općenito morao usred noći, bunovan, znati Kukočev CV. Od tri naslova prvaka Europe s Jugoplastikom, preko tri prstena s Chicagom, do prijema u dvije Kuće slavnih, uz MJ-a kao prezentera. Umjesto tog taksativnog nabrajanja, dakle, mislim da je bolje citirati samog Kukoča. 'I dan danas, davno nakon završetka igračke karijere, svaki AfroAmerikanac u Chicagu – od čistača ulica do sveučilišnog profesora – zove me 'brotherom''. Zbog načina igranja, ako niste shvatili. AfroAmerikanci, ili jednostavnije crnci zabogamiloga, jebem ti teror političke korektnosti,  su ga prepoznali kao drugačijeg, kao tipa koji igra drugačiju košarku, i prigrlili su ga kao svoga. Ako sam dobro zapamtio, rekao mi je to s velikim ponosom, smatrajući takav stav posebnim nepisanim i nematerijalnim priznanjem što se tiče traga koji je iza sebe ostavio. Evo, još samo ovo – na moj upit oko odnosa u svlačionici Bullsa – iskreno me zanimalo kako se mogu pomiriti velika ega – ispričao mi je zgodnu crticu. Phil Jackson, dakle, drži sastanak prije utakmice. Usred priče Jordan se diže, odlazi na WC i zatvara vrata za sobom. Jackson nastavi sa sastankom, ubrzo shvati da to nema smisla i pita 'Michael, čuješ li ti unutra što ja pričam?', na što se čuje prigušeni glas 'čujem', i puštanje vode. Toliko o egu…

'On ima šire horizonte nego mi ovdje, i čini mi se da nam to smeta. Kukoč nije Balkanac, a ipak smo mi jedno malograđansko društvo. Možda bismo ga više poštovali da nam se nekada na…e mile majke, što nikad nije učinio, niti će učiniti. Kod nas je Kukoč fantom slobode, jer je za nas sloboda fantomska kategorija. Pusti slobodu, daj sigurnost…Mene je definitivno kupio kad je rekao kako je uvijek vjerovao da je timski uspjeh važniji od individualnog uspjeha'

'Mislim da se radi o vrlo pametnom tipu, koji se ne može upakirati u bilo koji paket, niti spremiti u bilo koju ladicu'

'Svi ga mi doživljavamo kao super igrača, ali on je iznad našeg mentaliteta, i zato nije obožavan kao što bi trebao biti. Niti ga viđaju s manekenkama, niti časti po restoranima, niti krstari Jadranom na nekoj jahti…'

Evo, kao korektiv vlastitih razmišljanja, obavio sam i nekoliko telefona, te dobio mišljenje nekih dragih i pametnih ljudi o Toniju Kukoču.

A kao posebno iznenađenje, na samom kraju, kao gost u tekstu o samome sebi, baš kako i treba biti u tekstu koji želi biti ozbiljan, pojavljuje se glavom i bradom upravo Toni.

'Što vidim kad se okrenem…? Imao sam sreću da budem okružen pravim ljudima, i trenerima i suigračima, da igram u pravim klubovima, u pravoj reprezentaciji. Da, uložio sam i trud i znoj i krv i suze, bilo je tu i nešto talenta – jedno bez drugog ne ide, neće dati prave rezultate. Ali, malo tko od igrača može poput mene kazati da se kroz čitav igrački vijek uspijevao naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. A cijelu je priču zaokružio ulazak u NBA Kuću slavnih – to je neko konačno priznanje košarkaškog bratstva. Možda sam mogao ići na neki All Star kad sam s Bullsima igrao najbolje sezone, ali ovo je ipak značajnije.'

Za Ford piše Zoran Čutura

 Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.