Svaki put kad završim neki tekst o košarci, kažem sam sebi 'uh, ovo je zadnji tekst o košarci koji pišem...'. I tako već godinama, ne radi se isključivo o onome što pišem na ovim stranicama, za ovog poslodavca i Poslodavca. Ne da se u košarci, prvenstveno našoj košarci, ne događa ništa zanimljivo, stalno se neki vrag događa, nego imam osjećaj da nanovo i nanovo pišem jedan te isti tekst. S određenim varijacijama, nadnevak je drugačiji, imena su drugačija, redoslijed događaja je drugačiji, ali smisao je manje - više isti i svodi se na vječito isti vapaj 'ajme meni majko moja...!' Ovom je prilikom okidač za početak pisanja, a ni sam - vjerujte - ne znam gdje ću završiti, bilo benigno pitanje upućeno mi sa susjednog stola u slastičarni jednog malog primorskog mjesta 'je li Aco dobro napravio?'. Je li napravio dobro što je odstupio s pozicije sportskog direktora Hrvatskog košarkaškog saveza, nakon što je Upravni odbor velikom, neprikosnovenom,  većinom izglasao Josipa Sesara za izbornika reprezentacije, ne poštujući stav Petrovića, koji je favorizirao Daria Giergiu. O tome se radi, u tome je bio smisao pitanja.

Gledajte, ne radi se o tome je li napravio 'dobro' ili 'loše', napravio je ono što je u datim okolnostima bilo jedino moguće. Petrović je, dakle, mazohistički podmetnuo leđa kad bi to malo tko učinio, pogotovo ako uzmemo u obzir i njegov CV, nakon (još jednog) raspada sustava po završenom Europskom prvenstvu; razjurio se svijetom, odradio i obradio igrače, trenere, managere, klubove, letio je i vozio, tvitao i fejsao, naglas razmišljao pred očima javnosti, da bi 'kleknuo' na posljednjoj prepreci, pred vlastitim pragom. Tja, valjda je to tako moralo biti, da mu ga na suho stave oni od kojih je to najmanje očekivao... Mazohizam, rekoh - dovoljno dobro i dugo znam Acu da poznajem i taj dio njegove ličnosti, njegovog karaktera. Ispao je naivan, nije bio spreman za takav 'tvist', time je i njegovo razočaranje moralo biti grandiozno.

Osobno bih se u njegovoj situaciji osjećao kao da sam s one strane ogledala, i razmišljao bih o tome kao sam se uopće doveo u situaciju da pokušavam zdrav razum i logiku nametnuti društvu koje čine Smijuća Cerigradska Mačka, Ludi Šeširdžija, Kraljica sklona naređivanju dekapitacija, Bijeli zec, Cvilibum i Cvilibam, osjećao bih se kao da sam na kakvom 'tripu', kao da sam se najeo ludih gljiva, baš kao Alice, nečeg takvog. Tu zdravog razuma nema, niti ga može biti; štoviše, logično bi bilo preispitivanje 'tko je tu uopće lud, a tko normalan'. I onda, naravno, jednim potezom povučeš vodu, i odoše mjeseci rada niz školjku, pa u Savu, pa u Dunav, pa u Crno more - moja je stara teza da je ionako devedeset posto energije koju čovjek uloži u bilo što tijekom životnog vijeka uzaludno potrošena energija. Puno puta tijekom života povlačimo vodu kao što je to Aco učinio neki dan, zbog vlastitih krivih procjena, zbog više sile, redovito se nađu valjani razlozi za povlačenje vode.

Kad se već izbor oko izbornika sveo na dva čovjeka, na sudbinsko (ha!) pitanje 'Sesar ili Giergia?' i moj bio izbor bio Giergia. Iz vrlo jednostavnog razloga - ima ozbiljnu kilometražu. I to po prilično neugodnom terenu. Sesar je još trenerski 'zelen'. Nije radio ni na dovoljno visokoj razini kvalitete, niti dovoljno dugo da bi se u njegove ruke trebala olako predati sudbina reprezentacije. Iako... Ako malo okrenemo tezu - možda je konačna poruka ovog izbora 'reprezentacija nam je baš onakva kakvu bi trebao voditi trener poput Sesara, od nje se očekuje baš ono što bi joj Sesar trebao i mogao dati'. Uostalom, lista izbornika naše košarkaške reprezentacije je nevjerojatno duga, a na njoj se nalaze i imena čije reference nisu bile značajno bolje od Sesarovih referenci - od Ivice Skelina, preko Srećka Medvedeca i pokojnog Pepsija Božića, do Joke Vrankovića, koji je sad bio u prilici i direktno, svojim glasom, utjecati na izbor. Bez potcjenjivanja ikoga.

Apsolutno se ne želim baviti onime što su uvijek tračanju skloni kuloari, ma što bi termin 'kuloari' uopće trebao značiti, odmah plasirali u eter - da su prilikom odlučivanja presudili prijateljsko/rodbinsko/plemensko/prijateljsko/neprijateljski/ima slike, nema tona odnosi, a ne dobro promišljena procjena oko stručnosti. Recimo, dakle, da je UO svojim glasanjem stopostotno stao iza svog izbora, iza Josipa Sesara, bez fige u džepu, i da će mu čuvati leđa i u dobru i u zlu, a da je Aco pao kao kolateralna žrtva te procjene. Mislim, uostalom, da je krivo odigrao završnicu - mogao je jednostavno izaći pred UO sa samo jednim imenom, imenom Daria Giergie. Tko zna kako bi se tako odvrtila priča... Objašnjenje 'želio sam bio korektan prema Sesaru', hmhmhm, baš i nije neko ozbiljno objašnjenje i spada u kategoriju 'pokušao sam i stisnuti i prdnuti', pardon, ispričavam se na izrazu, 'pokušao sam i stisnuti i pustiti vjetar'. Eto ti korektnosti i njenih posljedica. Nemojmo zaboraviti da smo s one strane ogledala, a tamo je sve moguće. Hoće li se Aco vratiti? Jači nego ikad? Jer, ono što te ne ubije – ojača te? Kakva glupost, ta fraza. Ono što te ne ubije – osakati te! To je prava istina. Pa u tom kontekstu valja gledati i mogućnost Acinog povratka u košarku. Našu košarku.

Uh, ovo je zadnji tekst o košarci koji pišem...

Pa bi zbog toga bilo šteta ne spomenuti Željka Obradovića - u trenutku početka slaganja ovog teksta s Partizanom je vodio protiv Reala 2-0 u četvrtfinalu Eurolige, i startat će u doigravanje ABA lige s prve pozicije. Eto nam trenera. S velikim t - eto nam Trenera. Imam li ja pravo podržavati Obradovića gdje god bio i što god radio? Uzimam si to pravo... Nakon što su osigurali doigravanje Eurolige poslao sam mu poruku 'čestitke' i dobio odgovor 'imamo pravo da sanjamo'. Eto, bio je na dobrom putu prema ostvarenju snova. No, šest dana i šest rečenica kasnije Real je poravnao na 2-2 u seriji koja je od kafanske tuče došla do mirne i mučne tekme obilježene tragedijom u školi Vladislav Ribnikar, čije je ime iz solidarnosti bio na dresovima suparnika. Vjerojatno najbizarnija, najčudnija serija ikada, igdje... I najtragičnija... No, Obradovićevo pravo na snove nije okončano, a ishod pete utakmice neće bitno utjecati na dojam koji su i on i njegova momčad ostavili kroz sezonu.

Imamo li mi ovdje pravo sanjati?


Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.