FORD KOLUMNA: 'Bude kaj bilo od naše Cibone?

Dosta me ljudi povuklo za rukav neposredno nakon početka košarkaške sezone, 'gospon Čutura, jeste li bili na utakmici, jeste li vidjeli da je Cibona pobijedila, jeste li čuli da igraju dobro, bude li bilo kaj ozbiljno od te naše Cibone…?'. Možemo se skupa prisjetiti da je klub rezultatski odlično startao sa 6-1 u regionalnoj i domaćoj ligi. Tja, i dalje me ljudi identificiraju s Cibonom, odnosno Cibonu samnom, iako sam iz kluba otišao davne 92', ej – prije trideset godina! Naravno, to su ljudi određenih, ozbiljnih, godina, koji se i dalje sjećaju nekih sretnijih košarkaških vremena, a mene kao protagonista tih vremena. I iako Cibonu odavno ne smatram svojim klubom – i zbog protoka vremena, i zbog drastične promjene identiteta kluba, i z bog drastične promjene mog osobnog identiteta i stava - dovoljno sam strpljiv da kažem nekoliko rečenica svaki put kad sam zaustavljen.

Ne, nisam bio na utakmici, čuo sam i vidio – barem na televiziji - da igraju dobro, neće biti ništa ozbiljno od Cibone, i ona se vremena kojih se i Vi i ja sjećamo nikada se više neće vratiti, izbijte si te iluzije iz glave. To su otprilike te rečenice kojima sam odgovarao   na upite. Izostavljajući da na tekmu neću otići dok mi uoči sezone na adresu ne stigne sezonska ulaznica uz popratno pismo 'poštovani, bila bi nam čast kad biste došli na neku domaću utakmicu Cibone tijekom iduće sezone', potpisano osobno od aktualnog predsjednika kluba. Zapravo, mislim da se ni u tom slučaju ne bih udostojao doći, sad već očekujem  i pismo isprike zbog zaboravljanja te geste kroz protekle godine.

No dobro, u međuvremenu spomenuti solidan rezultatski start više nije tako solidan, povlačenja za rukav više nema, a nema više ni trenera Jovanovića. Presudio mu je poraz Cibone u Zaboku, kao da je nekakva sramota za ovu i ovakvu Cibonu poraz u Zaboku. Sramota je to što se igrači smijulje na klupi dok se utakmica lomi, pokazujući apsolutno nerazumijevanje za ono što rade, što bi trebali raditi, za onu što jesu i što bi trebali biti, jasno dajući do znanja kako za njih klub nije institucija kakva je za one ljude koji su me povlačili za rukav prije tri mjeseca. Ili na početku teksta. Jovanović se barem nije smijuljio vodeći utakmicu…Ali poraz kao poraz nije nikakva sramota – bilo je sličnih poraza i bit će ih još. Zašto do otkaza, iliti 'sporazumnog razlaza' – kako se to politički korektno zapakira – nije došlo nakon, recimo, domaćeg poraza Cibone od Alkara, vrag će ga znati. Trebao je doći pravi trenutak, a pravim se trenutkom  pokazao – cinik u meni ne da mi mira – baš pravoslavni Božić, kad je utakmica igrana. Čovjeku koji je pod bor dobio 'sporazumni raskid', uz vunene čarape, toster i knjigu 'Kako da postanem košarkaš' Mirka Novosela, Cibona i Zagreb ne mogu ostati u ugodnoj uspomeni.

I ako vodstvo kluba, koje je zasigurno kolektivno pohodilo Zabok žrtvujući dan-dva skijanja (nikoga se nije vidjelo na tv, ali su valjda bili u VIP loži)  misli kako je 'sporazumnim raskidom' pronašlo krivca, grdno se vara. Ako misle da ćemo popušiti priču 'trener je kriv', grdno se varaju. 'Ogledalce, ogledalce, tko je najodgovorniji?' trebalo bi pitati na slijedećem sastanku UO pod Tornjem, a ogledalce će reći 'Jovanović jest odgovoran, ali vi ste još odgovorniji za sve što se događa'. Ispričavam se braći Grimm zbog neduhovite, ali mislim svrsishodne, parafraze njihove Snjeguljice, ništa bolje nije mi palo na pamet…

Post festum pošteno priznajem da ne razumijem, barem  ne u potpunosti, zašto je i s kojim točno referencama mladi gospodin Jovanović došao u Cibonu. Ni zašto je točno otišao. Kao što nisam razumio ni zašto je došao ni zašto je otišao prethodni trener, gospodin Velić. Poanta tog nerazumijevanja jest u tome što ne mogu prepoznati što su uopće klupski ciljevi. Ako se ne uhvatim one otrcane fraze o razvoju mladih igrača, ali to je toliko banalno da je ne želim eleborirati.  Kao da ja razvijam sportske talente kad se sa svojim i tuđim unucima loptam u parku.  Bez materijalne nadoknade, molim! Čini mi se da je jedina svrha i smisao kluba puko postojanje. Ali i to je legitimna opcija – nekakav košarkaški egzistencijalizam. Lova se vrti ako ništa drugo. Kakva – takva lova.

I sad se valja dotaknuti neosporne mladosti igrača – od te mlade ekipe ne može se i ne smije očekivati da u kontinuitetu igraju dobro i ostvaruju dobre rezultate. Ne, ne bavim se usporedbama budžeta, jer nas to nikud ne bi odvelo, kao ni onom starom narodnom o 'maloj državi velikog sporta' (Kinezi bi analogijom bili najbolji na planeti u apsolutno svim sportovima), bavim se jednostavnim sportskim zakonitostima. Ciboni, kratko i jasno, nedostaju jedan ili dva starija i kvalitetnija igrača kao faktor tj. čimbenik stabilnosti kako bi ostvarila kontinuitet. Mlade momčadi i mladi igrači skloni su oscilacijama, oni tek trebaju naučiti kako se do kontinuiteta dolazi, i kako se u serijama pobjeđuje. Ili – kako se uopće pobjeđuje. Trener, jučer Jovanović, danas Krasić, sutra tko zna koji,  tu bi i Gregg Popovich brzo najebao, može biti pitomac West Pointa sto puta i najbolji planetarni trener dvjesto puta,, ne može ama baš sve naučiti svog igrača, treba mu još netko tko će ga povući za uho u svlačionici – pa i na terenu kad treba – ili potapšati po ramenu. I upozoriti ga da se ne smijulji u Zaboku, niti bilo gdje drugdje, nakon što spoji dvije gluposti na terenu. Treba mu onaj tko će u gustoj završnici iznuditi dva bacanja ili nasloniti loptu na tablu s tri metra, kad mladima iskre neuroni u mozgu.No, takvih nema, niti ih može biti. Ne postoje kod nas. Amen.

Pa će svi ti mladi igrači Cibone, kao i svih naših ostalih klubova, svoje najbolje igračke godine provesti negdje drugdje, i neka će ih druga publika gledati kad, i ako, postanu  istinske košarkaške veličine. Najteže je u sportu istovremeno razvijati igrače i ostvarivati sportske rezultate, nisam ja to izmislio, niti sam nešto naročito pametno rekao. Samo ponavljam  staru istinu, čisto zbog zaboravnosti našeg puka. U socijalizmu su sportaši morali ostati u državi do 28. godine – najbolje su (ili smo…) igračke godine provodili u domaćim klubovima i domaćoj ligi. Sada ovdje igraju isključivo oni koji a) čekaju da im naraste tržišna vrijednost i b)  nigdje drugdje na planeti ne mogu naći angažman. I to se često zaboravlja.

Brojke nakon slova će pokazati da ne pišem pizdarije. Ostanimo na dva najpotentnija igrača Cibone, Prkačinu (prije ozljede) i Gnjidiću. Kronološki je Prkačinov učinak kroz sezonu u poenima i skokovima ovakav: 24 & 6, 12 & 6, 7 & 5, 0 & 4, 12 & 3, 9 & 4, 14 & 10, 12 & 7,11 & 5,  0 & 4, 15 & 16, 14 & 8, 7 & 6, 10 & 8 itd, a Gnjidićev u poenima i asistima ovakav: 10 & 8, 2 & 2, 6 & 1, 8 & 1, 3 & 1, 10 & 5, 0 & 1, 6 & 2,  7 & 4, 9 & 2, 7 & 4, 1 & 0, 10 & 3, 19 & 8 itd. E pa, ako to nisu oscilacije, ne znam što bi bile… Na mom čadskoj razini broj ubačenih poena ide ovako: 85, 87, 62, 89, 106, 68, 70, 61, 91, 93, 87, 73, 100, 76 itd, s tim da su stotke 'pale' protiv nedoraslih suparnika u domaćoj ligi.  Nema smisla dalje daviti brojevima, shvatili ste…

Još nešto – povlačenje g. Čavlovića i g. Bušića s direktorske tj predsjedničke pozicije u Ciboni je za sada samo kozmetička promjena, nikako suštinska. Još ljetos najavljivanih velikih i veličanstvenih promjena nema, niti su na vidiku. Društvo među kojima je 'primus inter pares' odvjetnik s ozbiljnim iskustvom  i iz nogometa i iz košarke, Saša Pavličić, i dalje čeka priliku za preuzimanje kluba, pitanje je hoće li je i kad dočekati. Makar mislim da su bitne promjene nužne, pa čak i do te mjere da ne bih isključio ni mogućnost stečaja… A naivno mišljah da nakon Bože ne može ići na gore… I ako je nešto tijekom svoje svemoćnosti bivši direktor Miličević dobro radio – bilo je držanje politike daleko od kluba. Čim je politika ušla unutra, krenula je ubrzana erozija. Ili još ubrzanija erozija. Vraćam se na Pavličića i društvo; ozbiljnih argumenata imaju, ali čini mi se da za sada miješaju navijačku strast i posao, ljubav prema Ciboni i silu okolnosti. Pogotovo je zakompliciralo situaciju uključivanje novog gradskog vodstva u priču – i kopanjem po klupskim papirima, opreznim spominjanjem dvostrukog knjigovodstva i mogućnosti kaznenih prijava, ali i smanjivanjem proračunske love za sport. Nakon čega je krenulo naricanje 'kuku, lele, jao nama' sa svih strana. A  što otvara vrlo ozbiljno pitanje – to pitanje postoji sigurno petnaestak godina, samo što to nitko nije želio priznati, niti se time pozabaviti – što je to profesionalizam u Hrvatskoj, a što u svijetu.

Umjesto odgovora, koji bi bio silno kompliciran i podložan beskrajnoj diskusiji, dopisat ću još dvije  rečenice…Najuzbudljivija momčad košarkaške regionalne lige je Mega, menadžerski klub koji je u 22 godine postojanja (od toga 17 pod kontrolom g. Ražnatovića) dao 12 igrača u NBA ligu. Usporedbe radi – Cibona je u NBA dala 9 igrača, a Split 6, nadam se kako sam dobro prebrojao. Prosječna starost momčadi Mege u ovoj sezoni je 21.5 godina, prosječna starost Cibone je 22.4 godine, a prosječna starost Splita je 25.7 godina. Dovoljno?

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.