Otvorili su Pelješki most. Lijep je, vitak, skladno usidren u more i čaroban kao i  krajolik koji se raskošno razlijeva oko mosta. Most kao da je oduvijek tamo gdje uspravno stoji; visok, jednostavan, nekako ponosan. Kao što smo ponosni i svi mi koji smo ugradili svoju malu kap u taj slap ljepote.

Jer da; mosta ne bi bilo da nije 357 milijuna eura koje smo bespovratno dobili iz EU. Svojim sredstvima, iz proračuna, most nikada ne bismo sagradili. Novca ne bi bilo da 2011. godine nismo završili pregovore za ulazak u EU, da nismo zatvorili preteško poglavlje 23 i da 9. prosinca 2011. nismo potpisali Pristupni ugovor za članstvo u EU. U koji smo upisali da 1. srpnja 2013. RH postaje 28. punopravna članica Unije. A svega toga ne bi bilo da nismo uspjeli dokazati da se rezolutno i bez ostatka borimo za pravnu državu, vladavinu prava i protiv korupcije na svim razinama i u svim oblicima. 

Dakle; da nismo dokazali kako smo predani europskim vrijednostima, tada davnih 2009., 2010. i 2011., ne bismo postali članica EU i ne bi bilo Pelješkog mosta za koji nas je, dok je bila na Pantovčaku, tadašnja stanarka uvjeravala da se kaže Pelješački a ne Pelješki most. Kako god, i ona se prilagodila i kao svoj doprinos cijelom tom velebnom projektu dodala sjedenje na sredini praznog mosta u gluho doba noći uz snimku škriputanja cipela kojima korača mostom kojim je običnim pješacima zabranjeno hodati.

Novinari su se u prigodi otvaranja Mosta, natjecali tko će izvijestiti o "važnijem" povijesnom podatku. Te koji je prvi pas prešao preko mosta, te kako se osjeća onaj koji je prije tko zna koliko desetljeća jednom na nekom zatvorenom sastanku spomenuo gradnju mosta, te tko se prvi poljubio na mostu, pa tko je prvi pjevao na mostu. Novinari su uglavnom bili ushićeni političarima koji su se, svaki u svojoj limuzini, pojavili na tom događaju i naravno da nisu spominjali one koji su trebali biti, a nisu bili na tom događaju.

Onda je ushićenje oko mosta minulo pa je došlo obilježavanje godišnjice osloboditeljske akcije Oluje. U Kninu su opet u glavnim ulogama bili političari, kao što smo to bili i mi mnogi prije ovih. Ali je ove godine bilo manje ljudi u Kninu, čini se manje nego ikad. 

U grad se, vele očevici, moglo samo s akreditacijom uz dosta detaljnih pregleda, a na stadion, na kojem se održavala središnja svečanost, samo s akreditacijom. Pa su neki branitelji preskakali ogradu, pričaju, kako bi bili tamo gdje su baš oni trebali biti i 2022.  jer su bili tamo i 1995., a nisu bili oni koji su sad 2022. bili u prvim redovima.

U Kninu je, kao i svake godine 5. kolovoza, bilo pakleno vruće pa je pola onih koji su ušli na stadion, napustilo svoja mjesta u potrazi za komadićem hlada. Svi su šefovi; i države i Sabora i Vlade, održali govore, tj. dvojica su čitala a jedan govorio iz glave, ali svi kao po dogovoru zabavljeni izborima u BiH i promjenom izbornog zakona u BiH. 

A o  izbornim zakonima u RH, za koju su zaduženi i odgovorni, niti govore, niti se dogovaraju niti ih se tiče. A Ustavni sud je te izmjene naredio još krajem sad već pradavne 2010. godine. Ali su svi izvjestitelji iz Knina bili oduševljeni što se svi predsjednici koji su govorili nisu verbalno počupali i ponizili u govorima a šef Vlade čak se pohvalio kako se, na njegovu inicijativu, rukovao s vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga RH. Dobro, nije on to baš tako rekao nego usputno odgovorio na turobno inzistiranje novinarke koja je dan ranije ispitivala Kninjane tko im je veći frajer; Milanović ili Plenković. 

Jer je dan ranije vrhovni zapovjednik oružanih snaga, kako predsjednika države definira Ustav RH, održao prijem za ratne zapovjednike pa pozvao na taj  prijem i ministre obrane, unutarnjih poslova i branitelja, ali se oni nisu odazvali jer im šef nije dopustio da se odazovu. Umjesto s ratnim zapovjednicima i braniteljima, u isto su se vrijeme uoči Dana pobjede, morali družiti sa stranačkim dužnosnicima iz dijaspore u organizaciji  vrhovnog stranačkog zapovjednika. I to je svima bilo u redu i u duhu zajedništva i domovinske zahvalnosti.

A onda smo, poslije slavlja i domoljubnih pjesama i preleta Krila Oluje i svih tih predvidivih govora, saznali da je baš toga dana, na Dan pobjede, umro novinar Vladimir Matijanić. Bio je imunokompromitirani bolesnik, dobio je koronu i molio da ga hitna pomoć odveze u bolnicu jer mu nije bilo dobro. Nakon brojnih upornih poziva i bolnici i hitnim službama u Splitu, svima onima koju su tvrdili da mu nije ništa tako strašno ni loše i da ostane doma, "neka jede slane štapiće" i da vrši nuždu u lonac ako ne može do zahoda, Vladimir Matijanić je izdahnuo u svom krevetu natopljenim znojem. Snimke njegovih razgovora s nadležnima otkrile su kako sustav nije dokazao da čini sve da pomogne čovjeku kojem je loše i to baš na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Čemu mostovi i slavlja ako ne možemo ili ne znamo ili nećemo učiniti sve za pomoć čovjeku koji se bori za život. Jer sve mora biti za čovjeka. Inače ništa nema smisla.


Za Ford piše Jadranka Kosor.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.