FORD KOLUMNA: Čuture po Izraelu i Jordanu 1

Teško je u potpunosti rekonstruirati zašto i kako smo supruga i ja otišli na put u Izrael. Ok, kćer nam igra odbojku tamo, već mjesecima se vrti ta ideja u trokutu trosjed – tv – frižider. Ja sam bio nekoliko puta, kao igrač i novinar, nešto sam od Izraela i vidio, smatram da se taj dio svijeta treba vidjeti jer je nešto drugačije od svega ostalog. Ali, bio je covid koji jako komplicira putovanja, pa je krenuo rat, pa smo sve nešto filozofirali i odgađali, dok supruga – možda čak iz puke dosade – nije sjela za kompjuter i potom objavila 'našla sam jeftine karte'. A poslije kupovine jeftinih karata, direktan let Beč – Tel Aviv, više nije bilo natrag. Kad smo krenuli slagati ono unutar letova amo-tamo, shvatili smo da je sve ostalo ubitačno skupo. No, a) preživjet ćemo i b) najbitniji je ionako omjer uloženog i dobivenog, a mislim da smo tu dobro prošli. Mislim da dobro prođe svatko tko se odluči na takav put.

I sad ide onaj teži dio, sistematizacija viđenog/doživljenog… A bez političkog dociranja. Makar je politika, ili geopolitika, neizbježna u slučaju pisanja o Izraelu; dok smo mi bili tamo dogodila su se tri napada, sva tri sa smrtnim posljedicama. Jedan od njih, snimljen nadzornom kamerom, sam vidio na tv, dok je supruga bila pod tušem – toliko stravično da joj nisam ni želio reći što se dogodilo. Prošli smo mi svoj rat, neko iskustvo imamo, ali… Ovo je nešto potpuno drugačije.

Ono što ni ja nisam očekivao u Izraelu, ne sjećam se toga iz vremena onih davnih putovanja, jest: to je ogromno gradilište. Na svakom koraku su kranovi, strojevi, grtalice, radnici, zaobilasci… Zainteresiralo me to, pa sam malo istraživao. Izrael je, dakle, zemlja sa stalnim porastom stanovništva, i infrastrukturom moraju pratiti taj porast. Time su jedinstveni na planeti – razvijena zemlja s visokim standardom (otud i visoke cijene, naravno) ali i visokim porastom stanovništva. Dva su razloga za to: kontinuirane imigracije, ali i prirodni porast. Žene u Izraelu rađaju u prosjeku više od troje djece, što je gotovo duplo više od broja rođene djece u ostalim razvijenim zemljama. Opet dva razloga: genetski kod za očuvanje nacije, rekoh da se neke teme ne mogu izbjeći, i povoljna državna politika prema rodiljama. Naknade, broj radnih sati, broj slobodnih dana i slično. Pazite ovo: 60' je Izrael imao nešto preko dva milijuna stanovnika, 90' četiri i pol milijuna, početkom ove godine devet i pol milijuna. Veliki izazov je pred njima – očuvanje standarda uz takav porast. A sličnih primjera nema… Prema nekim projekcijama će Izrael do 2050. biti (pre)napučen poput Nigerije. Uz dodatak da moraju otimati tlo pustinji, koja čini šezdesetak posto države.

Skužio sam da mi je supruga imala bitno drugačija očekivanja od onog što je vidjela, rekla mi je da je očekivala nešto puno egzotičnije, pa moram napisati: to je izgledom vrlo moderna sredina. Nisu to kolibe od blata s limenim krovovima pred kojima se igraju musava djeca, to su neboderi, to su rezidencijalni kvartovi puni zelenila, to su autoputevi koji povezuju državu od sjevera do juga. Izrael je vrlo amerikaniziran, a kako je najrazvijeniji dio zemlje uz Mediteran, praktički na plaži, razvili su i tu plažnu kulturu i kult tijela. Mi smo bili tamo u periodu neposredno prije početka turističke sezone, pa se sve uređivalo za prihvat većeg broja gostiju – i to nakon zime za koju kažu na je bila najhladnija u posljednjih 50 godina – ali plaže koje su pješčane i kilometrima dugačke već su bile pune ljudi. Trči se, surfa se, boarda se, jedri se, ili se naprosto leži i sunča u ležaljkama beach barova. Djevojke vole pokazivati gole trbuhe i gole stražnjice, bikiniji su oskudni. Tja, tako je valjda od vremena praljudi i života u pećinama – one su tu da pokazuju, mi smo tu da gledamo. Eto, tako je to i u Izraelu.

Oni sami na godišnji odmor vole otići na Cipar ili u Grčku – tamo im je jeftinije. Skupoća se, za nas, očituje od cijene cigareta, koje su na nekih sedamdesetak kuna, preko jela, jer bazični obrok namijenjen pukom preživljavanju stoji minimum petsto kuna, do nekretnina koje su na milijunskim iznosima. U eurima. Pozitivno su me iznenadila vina, za nekih 70 – 100 kuna nađe se odličnih vina. Nacionalna jela falafel, schwarma i shakshuka (jaja na posteljici od paradajz sosa i začina, rekli bi chefovi ) okusom su baš onakva kako i zvuče, pa smo se držali međunarodne kuhinje. Davio sam se u datulama, koje su fantastične.

 U konačnici smo tijekom desetak dana iskombinirali i putovanja i relax i druženje s kćeri, odustajući od nekih prethodno zacrtanih izleta. Kako je to supruga uobličila 'daj da malo budemo s njom, draga mi je ta osoba koju sam devet mjeseci nosila u trbuhu'. Ma nema problema, razmjenjivanje trivijalnosti s kćeri koju nismo uživo vidjeli dobrih sedam mjeseci uz kavu ili pivu je legitiman oblik provođenja vremena, nimalo za podcjenjivanje. Ona kaže da joj je tamo odlično, ljudi su civilizirani, obrazovani, komunikativni, a taj smo dojam i mi dobili.

Sad kad dolazimo do detalja trebalo bi umjesto teksta plasirati neku fotoreportažu… Jedna slika govori tisuću riječi… Ali, ne ide, ne može.

Kao bazu smo izabrali Hertzlyiju, prvenstveno zbog toga što je blizu kćeri, koja je na dvadesetak minuta vožnje u unutrašnjosti, drugenstveno zbog pozicije unutar Izraela – jednodnevnim izletima dostupna je većina turističkih atrakcija. To je, dakle, ta plaža, to je, dakle, red hotela uz plažu, to su barovi, to je taj turizam. Ništa novo. Prvi izlet smo napravili do mjesta na sjeveru, grad se zove Akko. I sad dolazimo do onoga što je specifično za Izrael. Zapravo za cijeli Mediteran, ali posebno za područje današnjeg Izraela zbog značaja koji taj dio svijeta ima za velike svjetske religije. Stari gradovi uz mediteransku obalu su među najstarijim mjestima na planeti koja su kontinuirano naseljena, i kroz tisuće godina, kako su se mijenjali osvajači, ti su gradovi mijenjali imena i bili rušeni, pa potom nadograđivani sloj po sloj. Akko je, recimo, iz Biblije znan kao Acre, mi ga izgovaramo kao Akra, arapska verija je Akka. Dotični je grad uspostavljen kao ozbiljno trgovačke središte negdje dvije tisuće godina prije nove ere – dok smo tamo šetali pod naših je nogama vibriralo četiri tisuće godina povijesti… Feničani, Asirci, Perzijanci, Grci, Rimljani, Bizant, Arapi, križari, opet Arapi, opet križari, Turci, Palestina, Izrael – svo je to društvo prolazilo kroz Akko, osvajalo ga je i gubilo, rušilo i gradilo, mijenjalo mu je značaj i ulogu, ostavljajući tragove svog boravka tamo. Najznačajniji je grad bio u vrijeme križarskih ratova, kad je imao ulogu glavne luke, možda je bolje reći vrata prema Jeruzalemu. Prošli smo, recimo, kroz podzemne tunele koje su napravili templari, a imali su dvije namjene: iznenaditi neprijatelja koji opsjeda grad, ili se strateški neopaženo povući u slučaju da dotična opsada dovede grad pred predaju. Danas je to, jasno, miran gradić opasan bedemima, uskih pitoresknih uličica u kojima se živi, trguje, i uvaljuje svašta nešto turistima, te malih lokala u kojima se može nešto popiti, pojesti i odmoriti natečene noge. Nama nisu ništa uvalili, jer je ona jeftina avionska karta uključivala i samo jedan komad ručne prtljage dimenzija tih-i-tih, težine osam kila. I bolje je tako, tko zna što bi navukli doma. Supruga, mislim.

Isti smo dan obišli i Cesareu, starorrimski grad koji je sagradio Herod, i bio je glavni grad provincije Judeje. Herod je zanimljiv povijesni lik, povjesničari dvoje oko toga je li bio good guy ili bad guy. Njegova je ostavština ogromna, živio je u Kristovo vrijeme, i valja ga izguglati. Nikud neću doći ako krenem s objašnjavanjima tko su likovi spomenuti u ovom tekstu… Danas se u sačuvanom amfiteatru održavaju koncerti, tamo su nastupali, recimo,  Deep Purple i Alanis Morisette.

Idući ozbiljan izlet bio je u Jeruzalem. Od Betlehema, koji je vrlo blizu, ali na Zapadnoj obali, odustali smo jer, eto, nije najsigurnije. Rentani auto, mora se proći check point, nekako nam se to činilo prehrabro i prekomplicirano. Makar su tamo, osim mjesta na kojem je rođen Isus, fantastični Banksyjevi murali. Jbg, guglajte… Ali, privlači me taj koncept  umjetnosti koja je neprocjenjive vrijednosti, a ne može pripadati nikome. Kakva suprotnost s ovim vremenom u kojem sve ima svoju cijenu, sve se može kupiti, a čitava planeta se pokreće na premisi da konzument bude uvjeren kako bi morao kupiti ono što mu uopće ne treba.  Mali uvod u Jeruzalem… Pretpostavljam da su svi brakovi isti – kad se nekud ide, muškarac se spremi za minutu i pol i onda premeće ključeve auta u džepu dok se i žena ne spremi. Tako je i u mom slučaju. Od trenutka kad kaže 'idemo' do trenutka izlaska kroz vrata moja supruga još nešto petlja 30-45 minuta, nikad nisam otkrio što točno se odvija, kakvi rituali, kakve vradžbine, kakvi misteriji u tom vremenu. Tom sam prilikom, dakle, popio pola litre kave čekajući je, i užasno mi se, da oprostite, pišalo kad smo stigli do Jeruzalema i sparkirali se tik do zidina. Dok sam ja u očaju tražio i našao zahod, nju je već zašprehavao neki omanji gospodin s naočalama. Tako smo, stjecajem okolnosti, zahvaljujući mom slabom mjehuru, dobili vodiča po Jeruzalemu. Samija, a Sami je Palestinac. I odmah je rekao da neće diskutirati o politici. U dva i pol sata Sami nas je proveo kroz sve kvartove grada, odveo na gablec kod Libanonca i na kavu kod Palestinca, bio je vrlo informativan, cool i civiliziran. Prošli smo Križni put od ecce homo i pilatovskog pranja ruku, do razapinjanja, skidanja s križa i groba koji čuvaju grčki pravoslavci. Čovjek ne može a da se i sam ne osjeća razapetim između biblijskih motiva i montyphytonovskih motiva iz Brianovog života… Stvarno jedinstveno iskustvo, biti tamo… Na tom kvadratnom kilometru unutar zidina Jeruzalema… Imali smo sreće, nije bilo pretjerane gužve, turizam je tek nedavno post-covidovski profunkcionirao. Na drugoj kavi i Betlehem je spomenut, veli Sami 'ako ste sa mnom – ništa vam se ne može dogoditi'. Riječ po riječ, shekel po shekel, dogovorili smo se da skupa odemo i do Betlehema.

Prošli smo check point, vidjeli Banksyja, vidjeli Baziliku Rođenja (kripta je zatvorena) i , da, osjećam se duhovno bogatijim. Ali, nije to bilo posebno ugodno iskustvo. Čim smo iza onog užasnog, prestravičnog zida stali fotkati golubicu mira koja ima pancirku i metu na prsima – guglajte ljudi, vrijedno je toga! – autu je prišao mladić 'treba li vam pomoć', 'ne treba, hvala, Sami nam pomaže', i nije se dao otjerati dok nismo krenuli. Još smo u fade-outu čuli njegov glas kako žica koju kunu/dolar/euro/shekel za djecu. Na prekrcanom javnom parkingu preko puta Bazilike, čuvanom od momaka s dugim cijevima, Sami se nešto uzvrtio, unervozio i konstatirao 'ja svojim autom ipak ne bih došao ovamo i ostavio ga bez nadzora'. Ok, pokupili smo se na brzaka, pogledali još malo Banksyja usput, i vratili se u Jeruzalem. Na putu, nasred kružnog toka, velika gužva u prometu, dva lika se naguravaju jer su se auti previše približili, provlačeći se kraj njih poluglasno sam govorio 'samo bez pištolja, dečki, molim vas'. Post festum, a to nam prije nije palo na pamet, shvatili smo da auto nije osiguran na Zapadnoj obali. Neka pravila na koja čovjek nije navikao. Još smo se popeli na Maslinovu goru, kako bismo vidjeli panoramu Jeruzalema, porazgovarali o ludilu i apsurdima o kojima sam rekao da neću pisati u ovom tekstu, pa nazad u Hertzlyju.

Zoran Čutura

 

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.