FORD KOLUMNA: Gdje je nestao James Bond, prokleti tajni agent?

U beskrajnim odgodama kino distribucije posljednjeg filma o Jamesu Bondu s Danielom Craigom u naslovnoj ulozi, znojili smo se od vijesti i najava o njegovu nasljedniku.  Htjeli mi to ili ne, čak i ako nismo filmofili, James Bond je opće mjesto pop kulture zapadne civilizacije, i baš poput nogometa u vrijeme europskih i svjetskih prvenstava, kad je novi nastavak beskrajne franšize pred vratima ili se bira novi agenta 007, to generira povećanu pažnju i kod onih kojima filmovi nisu ni blizu najvažnije sporedne stvari u životu.

U posebno nenormalnoj situaciji, „No Time To Die“ - koji upravo završava svoj život u kino dvoranama širom svijeta – tu je pažnju održavao duže nego ikad. Trebao je izaći u studenom 2019., ali kasnio je jer je već u zreloj fazi produkcije zbog nepomirljivih kreativnih razlika slavni redatelj Danny Boyle napustio projekt. A onda je eksplodirala pandemija i sve ono loše što je nosila sa sobom, uključujući tu i zatvorena kina. Ulog je bio velik, u film je bio uloženo 250 milijuna dolara i svaki dan odgode koštao je producente malo bogatstvo, prije svega zbog ekstra promotivnih troškova. Svo to vrijeme znalo se da je ovo zadnja Craigova uloga kao Bonda pa se čitavo vrijeme licitiralo s tim tko će ga naslijediti. Na kladionicama su se izmjenjivali favoriti, ovisno o glasinama, najavama, dezinformacijama…, ali većinu vremena na prvom mjestu po izgledima u posljednjih dvije godine provodi Tom Hardy. Što ne bi bilo nelogično s mnogo aspekata. Nekako simultano, iz nekog razloga priča o jednom filmskom junaku postala je neka vrsta ogledala modernog društva u kojem živimo, dobila notu političke korektnosti koju se gura tamo gdje joj je i gdje joj nije mjesto.

„Vrijeme je da Bond postane žena“, „zašto James Bond ne bi bio tamnoput…“,  čak i iz redova ljudi bliskih filmskoj franšizi dolazili su ovakvi „baloni“ s kojima je – jednom kad se iznesu – teško javno može polemizirati, a da se ne hoda po tankom ledu kroz koji se lako propadne u hladni bezdan optužbi za mizoginiju ili rasizam. Zanimljivo, rasprave ove vrste ne vode se u slučaju Batmana, nitko ne postavlja glupa pitanja zašto filmski superjunak Black Panther nije bijelac, niti itko predlaže da King Kong u sljedećoj ekranizaciji bude slon.

Vjerojatno je mnoge filmofile, pa i sporadično zaražene izmišljenim mikrokozmosom Jamesa Bonda, bar u podsvijesti tiskala ova kontroverza. Zapravo potpuno bezrazložno. Gledanje dugo iščekivanog „No Time To Die“ otvara oči. Sasvim je svejedno tko ili što će zamijeniti Daniela Craiga, Hardy ili Idris Elba, Lashana Lynch koja u „No time To Die“ nominalno nosi „titulu“ agenta 007 ili često spominjani Regé-Jean Page, Vedran Mlikota ili engleski jazavac…

„No Time To Die“ samo naglašeno podsjeća da od „rebootanja“ franšize s (inače sjajnim) „Casino Royale“ 2006. godine to nije Bond kakvog poznajemo, a još manje onakav kako ga je modelirao njegov tvorac Ian Fleming na osnovu stvarnih osoba, među njima i Duška Popova, jugoslavenskog agenta koji je odrastao u Dubrovniku i pred 2. svjetski rat tamo imao odvjetnički ured prije negoli je ciljano ponudio Britancima da postane dvostruki špijun. Flemingov Bond je bio uglađeni britanski gospodin, patriot, njegovo nasilje je izgledalo elegantno poput tanga, njegov humor diskretan, ali provokativan, njegova moralna ispravnost neupitna. I jako važno, bio je plejboj i istinski bonvivan. Baziran je na naizgled jednostavnoj i univerzalnoj formuli, ali je bio unikatan i što je najzanimljivije, nije bilo mnogo kopija u filmskom svijetu. James Bond je na kraju dana samo jedan. Sadašnji James Bond pak kao da bježi od vlastite biti, postaje ono što nije, akcijski junak koji oponaša Jasona Bournea ili Ethana Hunta u franšizi „Nemoguća misija“. Valjda s tim u skladu, benevolentni i simpatični „camp“ stil s jednostavnom radnjom i zrnom frivolnosti, uzmaknuo je pred super ozbiljnim i kompliciranim radnjama. „No Time to Die“ na trenutke je labirint od trilera, na korak do kompleksnog prošlogodišnjeg Nolanovog „Teneta“ uz koji je u kinu trebalo dijeliti blokove i olovke da bi se moglo zapisivati detalje za povezivanje konaca. Kao da to nije dosta, u posljednjem nastavku, scenarističkom akrobacijom Bond postaje neka vrsta obiteljskog čovjeka, k tome monogamnog koji čini sve da zaštiti svoju izabranicu i kćer. Od vječne muške fantazije, Bond je odjednom postao smrtno ozbiljni službenik iz našeg susjedstva, običan čovjek sa zemaljskim problemima koji eto, izazvan i satjeran u kut ubija sve što mu se nađe na putu. Nije problem u tome tko je agent 007, sporan je koncept, odnosno otklon od originalnog koncepta.

Jednom riječju, valjda u ime pomodnih obrazaca poželjnog ponašanja i slanja „ispravne“ poruke, Jamesa Bonda su uškopili. Pa pobogu, volimo Bonda baš zato što jurca skupim automobilima okolo, naganja zgodne žene (s puno uspjeha), pije martini, isprobava nove tehnološke gadgete i oružja i usput eliminira loše momke i spašava svijet… Bond je sve ono što prosječan muškarac zamišlja raditi, a ne može. Dobro, osim ispijanja alkohola, ali i to obično u puno manje glamuroznom okruženju. Umjesto martinija u lobiju nekog fensi hotela, snovi se najčešće raspršavaju uz Žuju u kutu šanka lokalnog birca gdje samoća se zbraja.

Tradicionalni Bond kao muška fantazija sigurno nikad nije bio inspiracija ni obiteljskom nasilniku, ni silovatelju, ni policajcu koji iz rasne predrasude ubije nenaoružanog crnca na američkoj ulici, a niti frustriranom tinejdžeru koji bez vidljiva povoda uđe u školu s automatom i ubija sve ispred sebe. No, i to bi se moglo promijeniti. Naime, Bond je nakon „klasične“ ere - koja bi se mogla protegnuti sve do posljednjih nastavaka s Pierceom Brosnanom krajem 90-ih – sve više ispunjen eksplicitnim nasiljem. Nasilje nije problem. Ali, ne daj bože u zadnjim nastavcima vidjeti nekog s cigaretom u ustima. Cigareta je zlo. Previše ispijanja martinija na velikom ekranu je zarazno, moglo bi izazvati epidemiju alkoholizma. Velika je to opasnost. U filmu jedva da ima kakav dekolte, da ne pričamo o bujnim ljepoticama poput Bo Derek ili Halle Berry koje u bikinijima izlaze iz mora. To kvari mladež i nedopustivo svodi žene na objekte. Lakoća osvajanja žena iz doba Seana Conneryja i Rogera Moorea je prekrižena. U doba MeToo pokreta mogla bi poslati krivu poruku i inspirirati muškarce na suspektnu radnju zavođenja suprotnog spola. To što je nasilje u Bondovim filmovima sve grublje i realističnije, nema veze. To je OK.

Tko god od modernih kreatora smislio da je postalo društveno neprihvatljivo održavati imidž Jamesa Bonda kakvog znamo desetljećima, puše u krivi rog političke korektnosti. Umjesto bezazlene fikcije, neka mijenja stvarnost.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.