FORD KOLUMNA: O jednoj Mireli, licemjerju i zaboravu

Jedna je žena odlučila svoju sudbinu podijeliti sa svima nama; dobronamjernima i zlonamjernima, budalama i luđacima, ali i s onima koji to nisu. Zapravo se otvorila i ogolila pred onima koji su je željeli čuti i slušati.

Trudna žena kojoj je sudbina namijenila da mora donositi nezamislivo teške odluke o čedu kojem se nadala. Ali mu ta ista sudbina nije dodijelila šansu za dostojan život bez poniženja, muka i patnji. Dapače; liječnici su jasno rekli da Mirelino djetešce nema šanse za život bez mora boli i suza a da je ugrožen i njen majčin, Mirelin život. Zovemo je Mirela kao da je svi poznajemo iako je ne poznajemo jer je Mirela svaka od nas koju ne razumiju i koja je tako često sama samo zato što je žena.

Zato je Mirelino pravo, u tom strašnom času, odlučiti kako će dalje. Njene dvojbe, njena kajanja, njene suze, tjeskobu i bol, nitko ne može i neće moći razumjeti i nitko joj, da prestane plakati, neće pomoći. Jer smo u načelu svi, kad duboko patimo, sami i samo sami.

A ta majka Mirela o kojoj nam se čini da sve znamo a zapravo ništa ne znamo, vjerojatno će zauvijek u srcu plakati. Možda se, zapravo, nikada neće moći do kraja utješiti. I možda nikada neće oprostiti ni sebi ni onima koji joj nisu pomogli da joj teret bude manji.

Jer je Mirela htjela to dijete, zar ne?! Uz zdravog sinčića, htjela je još jedno dijete i nosila ga je radosno pod srcem dok joj nisu rekli da je njen nerođeni sin teško i neizlječivo bolestan i da će umrijeti. U njoj, s njom ili čim se rodi. Mirela nije mogla podnijeti nepravednu  patnju namijenjenu njenom nerođenom djetetu.

Liječnici u Sloveniji konstatirali su teške malformacije i bili odmah spremni pomoći hrvatskoj majci. Liječnici u Hrvatskoj sve su isto konstatirali, s odugovlačenjem i nećkanjem, ali nisu bili spremni pomoći hrvatskoj majci onako kako je hrvatska majka, a prije svega žena i građanka, očekivala, tumačeći hrvatski zakon.

A hrvatski zakon zapravo je zakon iz bivše mrske države, zakon izglasan pradavne 1978. godine kad se mnogi sudionici mučne rasprave o pravu majke da bude protiv patnje nerođenog djeteta, nisu ni rodili.

I da, da, Ustavni sud Republike Hrvatske, rješavajući po zahtjevu za ocjenom ustavnosti koji je u ladicama čamio dvadesetak i više godina, naredio je Saboru i Vladi da u roku od dvije godine donesu naš, hrvatski zakon koji bi u RH regulirao mogućnost pobačaja. Sud je to odlučio početkom 2017., dao je dakle rok od dvije godine i Vladi i Saboru jasno naznačivši da se pobačaj u RH ne može zakonom zabraniti.

Ni Vlada ni Sabor kukavički nisu učinili ništa jer političari ne žele gubiti političke bodove na rješavanju prava žena da donose teške odluke kad dođe vrijeme da se teške odluke moraju donositi. Naravno, nažalost, ne oglašavaju se junački ni vladajuće žene u Vladi i Saboru, ali se oglašavaju vladajući muškarci pa  je predsjednik HDZ-a rekao da nije jednostavno donijeti novi zakon o pobačaju jer da ne postoji suglasje u koalicijskoj većini koja mu omogućava da bude premijer.

Pa se pitamo pa kako je moguće da se o tako važnom pitanju koje se tiče žena i ljudskih života, partneri koji vladaju Hrvatskom ne slažu, a ipak su zajedno i vladaju Hrvatskom praveći se da pitanje pobačaja može i dalje ostati neriješeno i da nam je dobar zakon iz mrske bivše države u kojoj ništa nije valjalo?!

 Jer su jedni vladajući za pobačaj a drugi vladajući formalno nisu dok neželjene trudnoće ne pokucaju na njihova vrata. Jer je licemjerje postalo tako tražena i poželjna politička roba koja se nosi nikad lakše i nikad besramnije.

U međuvremenu se o majci Mireli prestalo govoriti, HZZO će joj navodno platiti potreban zahvat u Sloveniji na koji su je šaptom upućivali i oni koji su joj pomoć kakvu je tražila, uskraćivali u njenoj tj. našoj domovini.

Među onima koji su se zgražali nad odlukama majke Mirele koja ne želi roditi dijete koje je osuđeno na patnju i smrt, jest i ravnatelj najveće hrvatske institucije za liječenje bolesnih koji nam sam javno ovih dana priznaje da je jednoj drugoj pacijentici izvadio zdrav umjesto bolesnog jajnika ali da ona zbog toga nije pretrpjela veću štetu?! Nije, zar ne?! Jer se jajnici, koji život znače, vade bez žaljenja i grižnje savjesti uz neko novčano obeštećenje koje ne može iznjedriti život, zar ne?!

A i javno je taj uglednik izrekao ime te pacijentice, te žene, kojoj su poslije, u drugoj ustanovi, izvadili i bolesni jajnik. Jer se žene tretira kao lutke koje moraju šutjeti i kad rađaju i kad ne rađaju i kad idu na pobačaj. A nitko se javno ne pita je li pobačaj ijednoj ženi mio, drag i normalan. I jesu li sve žene, primorane na taj čin, nesretne i jadne, uvijek same. A jesu.

Ministar zdravstva od svega je oprao ruke, sve ga se to ne tiče izravno, nije on baš odavde pa osniva  povjerenstva koja samo trebaju razvući vrijeme u kojem će se sve zaboraviti.

Pa i majku Mirelu Čavajdu. Mnogi, uzrujani zbog njene priče, već su je zaboravili, zar ne?

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.