FORD KOLUMNA: O Twitteru (a zapravo o novopronađenoj slobodi govora)

Na Twitter sam, pomalo iznenada, došla u vremenima kad se moj dugogodišnji politički angažman počeo gasiti jer mi je trebao još taj neki javni prostor osobne slobode, mjesto na kojem bih mogla govoriti o politici, životu i iskustvu, a biti sigurna da me netko i čuje.

U političkom životu bila sam i potpredsjednica Sabora i potpredsjednica Vlade i ministrica branitelja i obitelji i predsjednica Vlade i potpredsjednica stranke i zamjenica predsjednika i predsjednica najveće stranke, a onda odjednom nisam više bila ništa od toga - politički sama, nakon godina i godina okruženja tisućama ljudi koji su me tapšali, grlili, ljubili i naizgled obožavali. Osobito onda kad sam potpisala Pristupni ugovor  za ulazak RH u EU.

Odjednom je, dakle, nastupila tišina i politička praznina, iako nije minula i moja strast za politikom i sučeljavanjem stavova.

Predstavila sam se, počela pisati tj. tvitati  punim imenom i prezimenom, za razliku od mnogih anonimnih, pa sam na Twitteru i ostala. Twitter  je postao nešto poput paralelnog života, a ja sam ubrzo razumjela da je za mnoge  i imitacija života.

Meni su tvitovi otvorili novi prostor  slobode, mjesto na kojem  artikuliram svoja, uglavnom politička ili stajališta o politici. Pa i onda kad govorim o hrani, starim jelima, svojoj kuhinji. 

O svojim tvitovima ne tražim tuđa mišljenja niti bilo kakvu interakciju pa me zbog toga ponekad ne razumiju. Mnogi misle da sam nešto napisala kako bih raspravljala, a meni do rasprave nije - dosta je bilo dok sam bila aktivna političarka. 

Ali; pustimo to. Twitter je zanimljiv kao mjesto upoznavanja i analiziranja poznatih i nepoznatih ljudi. Twitter je šarena pozornica na kojoj se pojavljuju ljudi različitih obrazovanja, svjetonazora i iskustava, stari i mladi, bogati i siromašni, frustrirani i bijesni, tužni i veseli, optimisti i pesimisti, lažljivci, provokatori i okorjeli mrzitelji. 

Twitter je divno mjesto za analize različitosti koje se dopunjavaju ili isključuju.

Na Twitteru živi nekoliko vrsta ljudi; oni ovisni o tvitanju, drugi koji tvitaju povremeno, profesionalni anonimni trovači i ozbiljni tviteraši. Ovi koji pišu svakodnevno, pišu mnogo, mnogi su anonimni, a ima i onih koji se ne boje iznijeti baš svoje mišljenje, s punim imenom, o politici, političarima i osobito o vladajućima.

Političara je na Twitteru malo, mislim na hrvatske političare, a oni koji se javljaju, ne pišu sami nego to za njih rade timovi nepoznatih ljudi. Plaćenih da tvitaju. Takve tvitove u pravilu ne čitam.

Neki tviteraši lažno su javno sretni i veseli, neki iskreno nesretni i ojađeni. 

Lako je prepoznati lažno radosne koji na Twitteru i za tviteraše uljepšavaju vlastite živote. Svakodnevno objavljuju  fotografije prekrasnih krajolika kojima su proputovali, ručkova i večera koje su jeli, brendiranih satova, narukvica, torbi, spavaćica, čizama ili automobila navodnih  obožavatelja. Najčešće se radi o lako detektirajućem  prividu i lažnoj sreći aranžiranoj za  braću i sestre tviteraše.

Međutim, Twitter je i mjesto brzog informiranja u realnom vremenu. Sve što se događa u zemlji i svijetu, saznat ćete odmah ako na "lajni" imate medije i ozbiljne ljude tviteraše kojima vjerujete. 

Neke tviteraše, koje nisam poznavala, upoznala sam i u stvarnom životu, nakon praćenja na Twitteru. To su, naravno, oni koji ne  pišu anonimno nego se, poput mene, izlažu svakim svojim tvitom. S nekolicinom tviteraša popijem kavu, a ima i onih koji baš prijateljski uskaču u pomoć savjetom ili suosjećanjem kad osjete da je teško. Bilo je tako osobito u vrijeme potresa i osobito u vrijeme lockdowna, kad smo zatvoreni strepili.

Svakako; Twitter svijet u kojem u 280 znakova možeš komentirati ili lamentirati, otvorio mi je nove prozore i vrata. Ulazim kroz njih i preporučam da se pridružite.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.