Slika prva. Neki dan je talijanska krovna diskografska organizacija FIMI objavila prilično iznenađujuće, da ne kažemo fascinantne rezultate prodaje glazbe na domaćem terenu u 2021. godini. Ne u smislu brojki, one zapravo nisu ni navedene za pojedinačne izvođače, čudo se sastoji u tome da su u konkurenciji stranih i domaćih glazbenika, vlasnici prvih 20 najprodavanijih albuma i prvih deset singlova isključivo Talijani! Nije se među njih ugurala ni Adele, ni Ed Sheeran, ni Billie Eilish, pa ni Abba u povratku nakon desetljeća izbivanja. Da stvar bude zanimljivija, lista nije popunjena talijanskim „teškašima“ čija imena odzvanjaju i daleko od Apenina poput Ramazzotija, Jovanottija, Laure Pausini ili Zucherra koji tek čeka odziv publike na svoj album obrada „Discover“ jer je izašao potkraj prošle godine. Imena na tim listama (Rkomi, Sangiovanni, Blanco, Madame, Capo Plaza…), nikome izvan Italije ne znače baš ništa. Jedino ime s te liste koje zvoni je Måneskin, talijanskih hard rockera, pobjednika prošlogodišnje Eurovizije. Ima na tim listama i hip hopa, i ljigavog popa i rocka, no zajedničko im je svima, da što god i kako izvode, pjevaju (ili repaju) na talijanskom. Kad postanu dovoljno veliki doma, kao Maneskin sada i prije nabrojani talijanski velikani, počinju snimati stvari na „univerzalnom“ jeziku, pa vode dvostruke karijere, za domaće i strano tržište.

Slika druga. Prema izboru 40-ak domaćih glazbenih kritičara najboljim hrvatskim albumom u 2021. proglašeno je djelo skupine Bad Daughter, odnosno projekt Dunje Ercegović aka Lovely Quinces. Neki dan kružok domaćih glazbenih kritičara koji stoji iza nagrade Rock Off,  objavio je nominacije za najbolja domaća ostvarenja u minuloj godini. Djelo „Let Me Panic“ Bad Daugher je na vrhu po broju nominacija, slijedi riječki Jonathan na krilima singla „Falling“. Od imena bendova, do najboljih albuma i pjesama po kritičarima, tu nema niti jedne domaće riječi. Da se bolje razumijemo, potpisnik ovih redova se bezrezervno slaže da su i Bad Daughter i Jonathan sjajni, svjetski bendovi, ali smatra da je zaista velika šteta što svoju glazbu ne izvode na hrvatskom. I ne, nije to pitanje politike, ne daj bože nacionalizma ili iritantnog domoljubnog zanovijetanja, već zdrave logike. Svojom autorskom briljantnošću i svjetskom produkcijom, na hrvatskom jeziku Dunja Ercegović bi i dalje imala najbolji domaći album, ali ne bi sve završilo na kvazielitističkim kritičarskim nagradama, već sigurno bitnom proširenju glazbene publike. Nije da Hrvati ne znaju jezik, međunarodna obrazovna organizacija EF Education First nedavno je Hrvatsku stavila na nevjerojatno 10. mjesto na svijetu po znanju engleskog jezika, ako izuzmemo zemlje gdje je engleski službeni jezik. Talijanima je stvar jasna, jednostavno je teško poistovjetiti se s domaćim glazbenikom koji pjeva na engleskom. Iz nekog neobjašnjivog razloga, teže nego s engleskim ili američkim koji pjeva – naravno – na istom tom engleskom.

Ako već ne možemo ništa naučiti iz talijanskog poučka, imamo niz dokaza iz povijesti hrvatske moderne glazbe kako je pjevanje u Hrvatskoj na stranom, odnosno engleskom jeziku, koliko god dobri, bili neka vrsta rasipanja talenta i bacanje biserja pred svinje.

Kad je ono netko glazbeno iz Hrvatske zadnji put uspio vani? Ne svirao po hrvatskim klubovima na Zapadu, zapadnjačkim klubovima za gastarbajtere, ili sebi za ćef kao Oliver ili Tereza zakupio kultna mjesta poput pariške L'Olimpyje, već se ugurao na strane top liste i imao regularne turneje po vani? Paradoks je da smo u takvim stvarima bili uspješniji davno kad smo bili socijalistička, totalitarna i poluzatvorena zemlja. Uspjesi naših zvijezda koje su pjevale na stranim jezicima sežu u pretpotopno doba prije Beatlesa. Nije to bila neka šlager YU-invazija  na zapadno tržište, ali činjenica je da je Ivo Robić sa svojim slavnim šlagerom „Morgen“ na njemačkom krajem 50-ih vladao europskim top ljestvicama, redovito nastupao vani za stranu publiku i osigurao si pristojan ugovor s velikom Polydorom. Slično je par godina kasnije, početkom 60-ih uspio Karlo Metikoš kao Matt Collins, ali na francuskom tržištu i na francuskom jeziku. Kasnije su se okušavali tek rijetki, no tek nakon što su napravili veće karijere na domaćem terenu, od Atomskog skloništa, do Parnog Valjka i Johnnyja Štulića, ali bez uspjeha.

Bilo bi nepravedno reći da poslije 90-e baš nitko od naših nije ostavio traga na svjetskoj sceni, ali tu dolazimo do još većeg paradoksa.  Na području manje komercijalne glazbe to je pošlo za rukom sisačkim surf-rockerima The Bambi Molesters, i u većim razmjerima Maksimu Mrvici i 2Cellos koji su klasičnu glazbu umotali u privlačni pop celofan. Ali, primijetit ćemo, svi su oni instrumentalisti, u njihovim pjesmama vokala nema, ni na hrvatskom ni na engleskom. Glazba je navodno univerzalni jezik, ali ima nešto psihološko u tome da koliko god dobro vladali stranim jezikom, očito postoji neka barijera, barem u našem slučaju. I zato je jedini aktualni bend koji pušta glas na jezicima koji ljudi s ovih prostora razumiju, a dobro prolazi vani, bosanska Dubioza Kolektiv. Oni ne pokušaju anglosaksoncima prodati njihove izume poput americane ili hip-hopa, već ponuditi njima egzotični balkanski beat upakiran vješto u formu moderne zapadnjačke glazbe. I kad ponešto zapjevaju na engleskom, ne trude se da zvuče kao da su studirali engleski na Oxfordu, nego baš suprotno. Sasvim namjerno, dikcija im je negdje između Borata i „pipl mast trast as“ engleskog Ingrid Antičević-Marinović. To prolazi. 

Povijest Eurovozije još je jedan povijesni argument da je Hrvatima pametnije držati se vlastitog jezika. Osamdesetih godina prošlog stoljeća kao da smo našli šprancu kako napraviti pjesmu po europskom ukusu. Prvo je Danijel došao do 4. mjesta 1983. godine s „Džuli“, pa su Novi Fosili ponovili isti uspjeh četiri godine kasnije sa „Ja sam za ples“, 1988. Srebrna krila su se popela do visokog 6. mjesta s „Mangupom“ da bi sve kulminiralo 1989. pobjedom zadarske skupine „Riva“ i pjesmom „Rock Me“. Sve su pjevane na hrvatskom, jedino je Rivina pjesma imala refren na engleskom jer su tako dozvoljavale propozicije. Otkad smo samostalni, nastupili smo 22 puta, u međuvremenu pjesme više nisu morale biti na domicilnom jeziku, pa je Hrvatska, poput žabe koja je vidjela da se konj potkiva, uglavnom birala „fensi“ engleski opciju u nadi da će se lakše svidjeti ostatku Europe. Rezultat? Uz razne uspone i padove, najbolje rezultate bilježimo kad šaljemo pjesme na hrvatskom, najlošije na engleskom. Od 2017. s takvim pristupom nismo se ni uspjeli plasirati u finale. Da se vratimo Talijanima s početka teksta, uz atraktivnu pojavu hard rock benda, njihovi predstavnici Maneskin pobijedili su pjesmom „Zitti e buoni“. Druga je bila francuska predstavnica, treća Švicarska. Svi su pjevali na domicilnim jezicima.

Okrenimo se još malo povijesti iz koje Hrvati i inače slabo izvlače pouke pa su je osuđeni ili ponavljati u najgorim aspektima ili izmišljati toplu vodu za ono što je funkcioniralo dobro u prošlosti. Prvi i zadnji put kad su ozbiljne svjetske glazbene tiskovine na ove prostore gledale kao na potentnu glazbenu scenu, bilo je u vrijeme u Novog vala. I NME i Melody Maker slali su svoje novinare da ispitaju koji se to vrag zbiva u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu i zaključili da propala država ima vjerojatno najvrjedniju post-punk/novavalnu scenu na kontinentu poslije Velike Britanije. I nisu to zaključili jer su ovdašnji bendovi pjevali na engleskom. Jer nisu.

A što kaže domaća publika? Naša diskografska udruga HDU nije još poput talijanskih kolega objavila rezultate za cijelu godinu, niti je u prodaju uključila digitalni striming, ali i polugodišnji rezultati prodaje domaće glazbe koristan su orijentir, i rekli bismo, još jedan argument da je pjevanje na engleskom u Hrvatskoj neka vrsta čistilišta, ni raj ni pakao, ni vrit ni mimo.

Očekivalo bi se da je na vrhu neki izvođač lakih nota iz Huljićeve ergele grla, no nevjerojatna prva četiri mjesta zauzimaju četrdesetak godina stara reizdanja i to na vinilu! Najprodavaniji album je prvi album Haustora, HDU pod domaće stavlja sva izdanja hrvatskih diskografskih kuća s prostora bivše Jugoslavije pa je drugi na listi  znameniti debi beogradskog Šarlo Akrobate, treći je „Paket Aranžman“, kompilacija novovalnih beogradskih bendova, pa slijedi reizdanje prvog Električnog Orgazma…Dakle, nije riječ o masovnoj, već profiliranoj i gotovo „iščašenoj“ rokerskoj publici, senzibiliteta koji se poklapa s glazbom kakvu danas stvaraju spomenuti Bad Daughter ili Jonathan. Tu sad dolazimo do područja nagađanja. Hoće li netko tko kupi prvi album Haustora, ponovno ili prvi put, kupiti i „Let Me Panic“ Bad Daughter koji uopće nije izašao u fizičkom formatu, nego je dostupan tek u „virtualnom“, digitalnom obliku preko striming servisa  i MP3 downloada? I ako neće, koliko je jezik važan faktor? Potpisnik ovih redova je uvjeren da je jako važan. Nijedan „domaći“ album na engleskom nikad nije i nikad neće ući u antologiju hrvatske moderne glazbe, niti se ugurati na visoka mjesta top liste najboljih svih vremena. Tako ni „Let Me Panic“ ne može postati „Dnevnik jedne ljubavi“ sadašnjih generacija, iako to po kvaliteti možda i zaslužuje.

Glazba se stvara zbog publike. Ako je dokazano gotovo nemoguće iz ove naše male zemljice na rubu (geografski i figurativno), Europske unije doprijeti do anglo-saksonske (globalne, svejedno je), onda je pjevanje u Hrvatskoj na engleskom gubljenje vremena i jednostavno ćorav posao. Novi „Morgen“? Malo morgen.

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.