Kakvo bogato košarkaško ljeto! Na kraju je, jasno, uvijek lako biti pametan, pa neću ni pokušati ići tim putem... Uostalom, jedino čemu sam se čudio, i još se čudim, jest to što se svi čude nad ispadanjem naših košarkaša iz kvalifikacija za SP, pa potom i ispadanjem s Eurobasketa u prvoj nokaut utakmici. A što se to, molim vas, dogodilo a da već nismo vidjeli u prethodnih dvadeset i – koliko ono? – sedam godina?! Prokletstvo silaska s postolja iz Atene 95' traje i dalje, samo što su u međuvremenu stasale nove generacije košarkaša, novinara i gledatelja, pa se neki toga više niti ne sjećaju. Amerikanci bi o tom prokletstvu već imali snimljen dokumentarac... Možda čak i trodijelni... A možda i šestodijelni... Jer su ispadanja i porazi u ključnim utakmicama kroz tu bolnu povijest toliko maštoviti da gledatelj ima dojam kako se košarkaši trude izmisliti nove načine da budu poraženi. A to treba biti trajno zabilježeno.

Evo, ova dva poraza od Finske obilježila su a) promašena slobodna bacanja, sedam od osam u samoj završnici i b) 43 poena Markkanena u utakmici u kojoj 'otkineš' ruku vrućem igraču suparnika prije no što uopće dođe u priliku pogledati prema obruču. Noviteti u tom nizu maštovitih poraza.

Ova posljednja utakmica s Finskom odlično je ukazala na najveći problem naše reprezentacije; Finci su momčad, prava momčad, koja ima ekstra kvalitetnog pojedinca, a naši su skupina kvalitetnih pojedinaca. I sad neće ići – na žalost zluradih – upiranje prstom u krivca... Smatram da su do tog i takvog stanja dovele povijesne okolnosti, mnoge propuštene prilike za sustavno pomlađivanje reprezentacije i stvaranje igračkog i stručnog kontinuiteta. Ne mislim da je neka velika krivica tj. odgovornost na izborniku Mulaomeroviću, niti u sastavljanju niti u vođenju reprezentacije. Izmislio je, na kraju krajeva, malog Matkovića u turbo važnoj tekmi protiv Estonije, dobio Mavru protiv Ukrajine – a to su igrači koji su trebali biti pomoćna radna snaga, epizodisti. Time je imao mogućnost rotacije veću no što je u startu trebala biti, jedna od mana ove selekcije teoretski je bila rotacija s pet i pol igrača doraslih natjecanju. Nešto je pokušavao, petljao, ima nešto u tom Muli, nešto što bi trebalo podržati i razvijati. Ne, nije alkemičar, slažem se, i nikad neće načiniti Kamen mudraca niti pretvoriti blato u zlato. Ali, je li ikome to uopće uspjelo u povijesti ljudskog roda?!

Izostanak one puno puta spominjane 'kemije' – kad smo već kod alkemije - osnovni je uzrok ljetnih stradavanja košarkaša. E, sad, što je to 'kemija' o kojoj svi pričaju a malo tko išta o njoj zna...? Rekao bih da je to sveukupnost odnosa unutar neke momčadi, među igračima, igrača s trenerom, trenera s logistikom, logistike s igračima, sve onako isprepleteno. Na kemiji se radi, kemija se stvara dok se ne definiraju jasne uloge svakog pojedinca unutar sustava, pa čak i onog koji najbolje priča viceve u svlačionici, dug je to i težak proces, a u našoj košarkaškoj selekciji stalno se taj proces prekida i kreće se nanovo.

Jedina faza Eurobasketa kad sam se ozbiljnije nasekirao bilo je prvo poluvrijeme prve utakmice protiv Grka, kad su ekspresno otišli na plus 19. Ne znam, vjerojatno sam (i ja) očekivao previše, uzimajući prethodnu kvalifikacijsku gostujuću pobjedu protiv Poljaka kao nekakvo mjerilo. Pa sam se nakon barem šest mjeseci koncentrirano instalirao pred tv kako bih gledao košarku, misleći kako će se dogoditi nešto značajno. Sve je ostalo – iz moje perspektive - bilo uredno, normalno, čak i to što su nam Estonci praktički poklonili pobjedu u utakmici za drugi krug brzopletošću, neiskustvom i promašenim slobodnim bacanjima.

 Nije problem našeg sudjelovanja na Eurobasketu Bogdanovićevo namjerno promašeno slobodno u završnici utakmice protiv Ukrajine – taj promašaj ukazuje samo na toliko tipično precjenjivanje vlastitih mogućnosti , 'mi vizionarski gledamo u budućnost'- , što je detektirao ili 'detektirao' dio onih koji o košarci pišu, problem je u tome što na je presicu poslije ispadanja od Finske poslan Smith... Neka igra 'tko se nije skrio, magarac je bio', valjda, primjerena predškolskom uzrastu, nikako odraslim ljudima. Eto, tu je negdje početak i kraj te priče o 'kemiji'; izađite, brate, dignute glave i nakon tog j....og poraza i kažite pet rečenica! Koga više boli k...c za košarkaše, pred kime se skrivaju?! A sami su si za to krivi. Nitko normalan nije očekivao apsolutno nikakav senzacionalni rezultat na ovom Eurobasketu! Nitko normalan nema pravo očekivati da se kaže nešto silno suvislo i pametno nakon onakvog poraza. Nitko ne očekuje da košarkaši pričaju o misterioznom Dedi s petsto milijuna kuna na računu. Da se požale kako je Deda u karijeri zaradio više od naših NBA igrača... Da bistre državnu politiku i politiku Saveza. Ali, elementarna pristojnost nalaže da netko od košarkaških 'senatora' dođe na presicu koja se direktno prenosi u cyber svijetu. Makar, kako bih vam rekao, nepristojnost je u nepristojnom svijetu pravilo, a ne izuzetak. Samo što ja takvom svijetu ne pripadam niti želim pripadati.

Dobro, ostadosmo bez izbornika, makar bih ga osobno – da sam u toj poziciji – lijepo zamolio da nastavi taj posao, ostadosmo i bez predsjednika Saveza Stojka Vrankovića. Ostadosmo nešto ranije i bez Stručnog savjeta u apsolutnom 'highlightu' košarkaškog ljeta. 'Što, nećete se sami povući?'. 'Nećemo, prilično smo tvrdoglavi'. 'Onda ćemo vas jednostavno ukinuti'. Aaarghahahaha, sjajno! Glavne uloge u skeču John Cleese i Michael Palin. Tad je Stojko ostao bez Dina, sigurno se osjetio usamljenim, a nakon ispadanja s Eurobasketa postao je najusamljeniji čovjek na svijetu. Ujutro nakon Finske rekao sam supruzi, koja je iskazala kurtoaznu pristojnost i lojalnost barem utoliko da je pokušala razgovarati sa mnom o košarci, kako će se sad Stojko najvjerojatnije sam maknuti.

Što dalje s tom košarkom? E, pojma nemam... Ali kad, i ako, se nešto dobro dogodi bit ću toliko star da će mi prioritet biti temeljito brisanje testisa nakon mokrenja. Jer će mi prostata u međuvremenu potpuno izgubiti funkciju; razumijete, ne?
Na stranu naši španeri, pozabavimo se malo Eurobasketom u cijelosti... Dobar je bio, čak odličan. Nikad izjednačenijeg natjecanja. Desetak, dvanaest  reprezentacija je u kategoriji 'svatko može pobijediti svakoga'. BiH pobijedi Slovence u skupini, pa Francuze dobre vile poguraju protiv Turske, a Španjolce protiv Litve, pa favoriti  Srbi ispadnu još u osmini finala, pa Grci i Slovenci stradaju u četvrtfinalu. Tada još službene prvake Europe izbace Poljaci, koje je naša repka pobijedila uoči Eurobasketa, a vodi ih Igor Miličić, naš dečko koji je igračku i trenersku karijeru izgradio u Poljskoj. A njegova selekcija nema ni jednog NBA, ni jednog euroligaškog igrača!

Neću reći i 'nikad kvalitetnijeg' Eurobasketa, unatoč nazočnosti tri velike NBA zvijezde, Dončića, Jokića i Antetokounmpa, i ukupno četrdesetak NBA igrača. Sjećamo se kako su na Eurobasketima igrali i Nowitzki, Parker, braća Gasol, pa još dalje u prošlosti ona veličanstvena litavska generacija sa Sabonisom, pa Jasikevičius, pa pokojni Dražen, Dino, Stojko, Kukoč, pa Grci Diamantidis i Papaloukas (europska košarka nije doživjela bolji bekovski par), pa Srbi s Đorđevićem, Danilovićem, Bodirogom, nešto kasnije i s Bogdanom Bogdanovićem. Velika, velika, imena! Sigurno veća od ovih današnjih, čak i ako uzimamo igranje u NBA kao kriterij kvalitete. Danas u NBA odlazi sve ono – bolje je reći da NBA uzima sve ono – što je kvalitetno, što će postati kvalitetno, što je perspektivno, što je naraslo zbog ozbiljnih poremećaja hipofize, i sve tako do kategorije 'uzet ćemo ga za svaki slučaj'. NBA si to može dozvoliti, okreće ogromne, ogromne novce, neuhvatljive i neshvatljive za nas izvan NBA.

Naravno, imao je Eurobasket i loših strana; što se mene tiče ono najgore na Eurobasketu bili su suci i komentatori HRT-a. Imaju nešto zajedničko – ne možeš se riješiti ni jednih i drugih, i jedni i drugi pokušavajući dokazati da su relevantni tonu sve dublje u nerelevantnost, a to što rade zaslužuje posebno poglavlje, ma ne poglavlje nego knjigu, koja nikad neće biti napisana. Boris i Cvik, falite nam!
I na kraju opet ti Španjolci, potpuno rekonstruirani, uzmu zlato... Bili su sve sigurniji, sve bolji, kako je turnir odmicao, imali su pozitivnu psihologiju, naslijedili su pobjednički mentalitet od generacije koja je otišla sa scene, a iz nje je preostao samo Rudy Fernandez. A iako je titulu MVP-a odnio Willy Hernangomez, trebao ju je dobiti njihov izbornik Segio Scariolo. Ovo mu je četvrto zlato sa Španjolcima na Eurobasketima, između 09' i 22' ima osam medalja s velikih natjecanja. S obzirom na sastav, na smjenu generacija, ovo natjecanje mu je bila doktorska disertacija... Na osobnoj razini nakon dugo vremena vidio sam igrača koji me oduševio, Nijemac Franz Wagner – 21 godina, Orlando Magic – je dečko koji bi mogao i trebao obilježiti europsku košarku u idućem desetljeću. Onom desetljeću u kojem ćemo se mi u Hrvatskoj baviti uglavnom brojanjem vlastitih košarkaških žrtava.

Za Ford piše Zoran Čutura.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.