I dok se iz nekog razloga koncertna publika ponovno počela množiti u Hrvatskoj sudeći prema gore navedenim primjerima, ona publika što žudi za lakim notama je standardno (preko)brojna. Posljednji je primjer izvjesni Saša Matić iz Beograda, ali kad je on u pitanju onda su „lake note“ umanjenica, eufemizam za glazbeni šund. Iako nije prvi put, nekako uvijek šokira da neka glazbena zvijezda iz istočnog susjedstva koja nije stasala u vrijeme prije raspada Jugoslavije, može rasprodati zagrebačku Arenu, odnosno privući 20-ak tisuća ljudi. Upitnik je još veći kad taj lik rasproda Arenu dvije večeri zaredom, što je dosad uspjelo jedino Tonyju Cetinskom od naših izvođača. Nemam pojma tko je Saša Matić. A kako i bi. Kako kaže engleska Wikipedia (jer onima na južnoslavenskim jezicima nije za vjerovati), ovaj pjevač rođen u BiH, a stasao u Srbiji, imao je 12 godina kad se Jugoslavija raspala, pa ga ne može ni biti u glazbenom kolektivnom pamćenju bilo koje vrste ovdje u Hrvatskoj. Glazbeno ime na sceni počeo je graditi 2001. godine izdavši prvi album znakovitog naziva „Prokleta je violina“. Ne, Matić nije neki razočarani klasičar kako bi naslov mogao sugerirati, prije antipod – recimo – jednom Stefanu Milenkoviću. Niti ga podatak da je od rođenja slijep ne približava jednom Steveu Wonderu ili Rayu Charlesu. Naš Saša ugrubo, a možda i precizno, uglavnom izvodi dobri stari turbo-folk kojem će, omotanom u celofan moderne produkcije neki tepati eufemizmom pop-folk. Da ne griješim dušu, ima tu i tamo pokoju pristojnu baladu za koju će oni koji bi Matića htjeli prikazati kulturnijim nego što jest reći „da i nije daleko od Gibonnija“. Poslije prvog susreta s diskografijom čovjeka čiju je ulaznicu kupio otprilike svaki dvadeset i peti Zagrepčanin računajući tu i okolicu, tvrdim kategorički da je prilično uvredljivo staviti ga u istu rečenicu sa Gibonnijem. Za Gibonnija, da ne bi bilo zabune. Njegovu pop stranu dalo bi se tu i tamo eventualno dovesti u ravan sa folk momentima Dine Merlina, da ne idemo dalje. Ili niže. Saša Matić ima zavodljiv glas, radi „muziku za dušu“, što je još jedan uobičajeni dobar izgovor za potonuće ispod granica dobrog ukusa. 

Da ne budem sasvim maliciozan i rockerski isključiv s mentalnom alergijom na ovakvu glazbu, Saši Matiću u pluseve ubrajam da to nije najgori glazbeni užas koji dolazi do nas s desne obale Drine. Ipak, svejedno je nekako tužno da je to valjda jedini glazbenik na svijetu koji može napuniti zagrebačku Arenu dva dana zaredom gledateljima s plaćenom ulaznicom. 

Fenomen je je time veći što Matića nemaš gdje čuti u mainstream medijima, čak ni čitati nešto posebno o njemu. Nema ga na radiju, osim valjda stanica koje deru hardcore narodnjake poput notorne Radio Banovine. Na našim televizijama ga se ne promiče, niti spominje…Ali, živimo u vrijeme interneta i tko hoće, naći će. Na Spotifyju mu je gotovo cijela diskografija, da ne spominjemo YouTube gdje mu neke pjesme imaju skoro nevjerojatnih 100 milijuna pregleda. 

Ispod rijetkih izvještaja o njegovom trijumfu u Zagrebu u hrvatskim medijima, u uobičajenim „za“ i „protiv“ komentarima krv lako zaključa pa se počesto sve završi u nacionalističkim konotacijama koje ovdje zapravo nemaju mjesta. Slobodna smo zemlja, nek' sluša tko što želi i nek se ljudi vesele, reći će oni koji su se zarazili glazbenim turbo-folk virusom i ne vide u tome ništa loše. S druge strane, ne bez vraga drugi će napisati da je strašno koliko se Zagreb poseljačio, da se masovni glazbeni ukus srozao do neslućenih nizina i da je dva dana puna Arena na Saši Matiću odraz demografskih promjena u postratno vrijeme, ubrzanog naseljavanja ljudi iz hrvatskih i BiH provincija koji su s dolaskom na zagrebački asfalt „zaboravili“ u kulturološkom smislu otresti blato s cipela doneseno iz rodnog kraja.

Kako god bilo, činjenica jest da Saša Matić u svom Beogradu ne može prodati dva dana zaredom Štark Arenu slične veličine, u Zagrebu za kojeg si volimo misliti da je urbaniji čini to već drugi put jer se isto dogodilo i prije četiri godine. I nije to jedini primjer. Halid Bešlić, neuništivi notorni narodnjak također dva dana zaredom puni zagrebačku Arenu, nešto što mu ne uspijeva u njegovom Sarajevu ili Beogradu. Ovo su empirijski dokazivi argumenti da je „purgerski“ Zagreb skloniji narodnjacima, negoli same postojbine takve glazbe. 

Primjetno je da mi iz Srbije i BiH prihvaćamo masovno ono što je ispod granice dobrog ukusa, dok Beograd od nas masovno prihvaća ipak nešto kulturnije pop pojave. Jelena Rozga i slični nikad nisu mogli napuniti Štark (prije Kombank) Arenu, ali jesu Gibonni i Tony Cetinski, pa Prljavo kazalište. Ono što Matiću redovito uspijeva u Zagrebu, u Beogradu je od hrvatskih izvođača uspjelo tek Parnom valjku kad su 2010. dva dana zaredom napunili najveću dvoranu na Balkanu. I čini se da Hrvati u glazbenom smislu susjedima i dalje uglavnom prodaju bolju prošlost i glazbenu nostalgiju, dok je iz nekog razloga neka nova hrvatska publika prigrlila masovno srbijanske glazbenike u rasponu od folk-popa do turbo folka koji su karijere izgradili nakon 1990.-e pa nam Arenu pune Samardžići, Joksimovići i Matići. 

Zagrebačka, odnosno hrvatska glazbena publika, baš kao i ona beogradska, odnosno srbijanska ima dva lica i to se u ovoj koncertnoj sezoni ponajbolje moglo vidjeti. Jedno nešto progresivnije i profinjenije, drugo nešto prizemnije. S velikim uspjehom Saše Matića, moramo na neki način priznati poraz i prihvatiti tužnu činjenicu da je ovo druge lice postalo nepovratno dominantno.

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.