Prosječna visina muškaraca u svijetu je 174 centimetra, što će reći da se svi ispod ove visine smatraju niskima. Posljedično, ulaze u kategoriju onih koji bi mogli na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno patiti od Napoleonovog kompleksa. Stereotipno je mišljenje (iako potvrđeno u više stručnih studija), da ljudi nižeg rasta nadomještaju manjak u centimetrima vikom i agresivnošću i imaju veću volju za dokazivanjem drugima. Predaja kaže da je notorni i slavni državnik i vojskovođa upravo zato volio ratovati i imao neutaživu žeđ za moći. Opća predodžba Napoleona je zato ostala nekako negativna, iako je – između ostalog – na neki način izmislio modernu državu i civilnu upravu kakvu danas znamo. 
Iako bi po pričama i legendama mogli zaključiti da je kompleks niskog rasta Napoleon zaradio jer je bio gotovo patuljak, varate se. Znanost je dokazala da je bio visok solidnih 168 centimetara. U centimetar isto kao i junak naše priče, Paul Hewson alias Bono Vox, frontmen velike rock grupe U2. 
Baš kao što je prevladavajuća percepcija Napoleona kao povijesne ličnosti negativna, iako je iza sebe ostavio plemenite političke dosege održane do dana današnjega, Bono je također notoran i slavan u isto vrijeme i čovjek koji masi ljudi zakačenih na modernu rock glazbu ide na živce, a zapravo je iza sebe ostavio velike i lijepe pjesme. To ništa ne može poništiti, pa čak ni on sam. 
A mora se priznati da se dobrano potrudio zadnjim diskografskim iskorakom. U2, odnosno dvojac Bono i gitarist David Evans alias The Edge čija je riječ u bendu zadnja i predzadnja (s obzirom da su basist Adam Clayton i bubnjar Larry Mullen Jr. uglavnom ne sudjelovali u projektu), iz nekog su razloga odlučili ponovno u studiju snimiti četrdeset pjesama iz svoje bliže, manje slavne, i dalje, zasluženo slavne prošlosti. A to se ne radi. Snimljena pjesma je neponovljiva stvar trenutka, nadahnuća, atmosfere, odraza vremena. Dirati tako nešto, pa makar i bilo nesavršenosti, to je kao da je Leonardo da Vinci još živ pa ode u Louvre i malo „popravi“ Mona Lisin osmijeh, ili da Gaudi ustane iz groba i pomisli da su mu sad bez veze zaobljeni Art Nouveau/gotički vrhovi na barcelonskoj katedrali Sagrada Família, pa ih krene šiljiti. 
Snimaju se koncerti sa starim vlastitim stvarima, snimaju se obrade tuđih pjesama, ali svoj snimljeni opus nitko ne dira bez smrtno ozbiljnog razloga (i za to ne očekuje aplauz). Zadnji takav slučaj je onaj iz nekog razloga u zvijezde kovane Taylor Swift. Ona je na početku ne tako duge karijere, potpisala robovlasnički ugovor s diskografskom kućom, kad je postala zvijezda pokušala je otkupiti svoja izvođačka prava, odnosno snimljene pjesme s prvih šest albuma. Kad joj to nije uspjelo, odlučila se snimiti sve ispočetka iz protesta kojem se pridružila i njena publika. Njene originalne ploče nitko ne kupuje, već ove novonasnimljene, ne zato jer su mnogo lošije, niti su nove mnogo bolje, nego iz neke vrste solidarnosti. I to je nekako u redu. Ali, zašto kupiti ploču gdje nekad veliki bend bez ikakvog razloga skrnavi vlastitu ostavštinu?   
Objašnjenja motivacije prije izlaska albuma su otpočetka bila sumnjiva. Prilično je uvjerljivo ono da oni više nisu isti ljudi kao prije 40 godina, da pjesme danas sasvim drugačije osjećaju i doživljavaju, da su neke i prerasli. OK, ali kad je album pod znakovitim nazivom „Songs Of Surrender“ ugledao svjetlo dana, gle vraga, na njemu su i pjesme s posljednjih nekoliko albuma. Bono i Edge ubrzano stare, pa odjednom više ne „osjećaju“ ni pjesme snimljene - karikirano - jučer?
Da se sad ova analiza ne pretvori u recenziju albuma i da ne seciramo pjesmu po pjesmu, sve je tu zapravo jednostavno jasno, osim motivacije same. „Songs Of Surrender“ je unplugged album koji to nije. Soft akustične, gitarsko-klavirske, tu i tamo orkestrirane verzije pjesama nisu odsvirane uživo, riječ je o studijskom djelu i tu se krije najveći problem. Iskrenost unplugged albuma odsviranih pred publikom, populariziranih serijom koncerata u produkciji MTV-a, nekima su – poput Erica Claptona – u 90-ima oživjeli posustale karijere. Upravo su to trebali napraviti i U2 u svom slučaju. Valjda s toliko godina i nebrojenih kilometara na turnejama imaju dovoljno kapaciteta da ogole dušu i prikažu stare stvari u novom svjetlu. Da mogu, vidljivo je i s recentnog „malog“ nastupa u popularnoj seriji koncerata neprofitnog američkog Nacionalnog javnog radija (NPR) „Tiny desk“ kad su pred par ljudi, uz pomoć malog zbora, Bono i Edge odsvirali bolje verzije pjesama koje srećemo na ovom nesretnom albumu. Iskreno, simpatično, nepretenciozno i srčano, baš ono što redom ovoj beskrajnoj reimaginaciji vlastitog kataloga nedostaje. 
Album kao da zrcali svojevrsnu dvostruku javnu sliku ličnosti Bona Voxa, s jedne je strane prigušen, tih i minimalistički, a s druge megalomanski i pretenciozan. Jer, Bono bi da ga se doživi kao skromnog i nesebičnog čovjeka koji rado podmeće leđa za svijet oko sebe, a gotovo sve što radi u posljednjih 20-ak godina smrducka na snobizam i prepotenciju.
Bono je sa svjetskom slavom počeo „provaljivati“ u urede najvažnijih ljudi na svijetu od Blaira i Busha mlađeg, preko Stevea Jobsa do Pape Franje, i naivnom slikom sebe kao dovoljno bitnog te ljude nagovorao da iskorijene glad u svijetu i zaustave ratove. Bono je po bogatstvu drugi najbogatiji glazbenik na svijetu, sa svojih 700 milijuna dolara zarađenih glazbom, pametnim ulaganjima u nekretnine i tech kompanije kao što je Facebook dok još njihova dionica nije vrijedila ništa, puše za vrat najbogatijem Sir Paulu McCartneyu. Živi na visokoj nozi, od svog bogatstva odvaja mrvice za financiranje „boljeg“ svijeta, dugo se povlače sumnje da U2 i njegove kompanije imaju specijalne porezne aranžmane. U isto vrijeme, traži od najmoćnijih ljudi na svijetu da javnim novcem, dakle uglavnom poreza ubranog od prosječnih ljudi, ispravljaju nepravde i hrane gladne širom svijeta. To bi neki definirali tako da ne živi ono što propovijeda, a drugi jednostavno nazvali licemjerjem. 
Pametni ljudi imaju zazor od ljudi koji žele spasiti svijet, koji čak i kad to izrijekom ne kažu izgledaju kao da se trude da budu važniji nego što jesu. I postižu suprotan efekt od željenog. Poštovanje i mitski status u (ne)ozbiljnoj stvari kao što je rock glazba ne stječe se guranjem u prve redove, nego izmicanjem od njih. Mogao bi tu štošta Bono naučiti ako ne od „prolupalog“ Johnnya Štulića u vječnom egzilu, onda od bližeg mu Boba Dylana. 
Sve što je imao reći, govorio je kroz svoju glazbu. Njegov „doprinos“ nije bilo kucanje na vrata predsjednika Lyndona Johnsona ili Richarda Nixona i popovanje što bi trebalo učiniti, on je mijenjao svijet oko sebe stihovima poput onih u „Blowin' in the Wind“ i „The Times They Are a-Changin'“. Kad su ga krenuli prozivati glasom generacije i mesijom, on je inzistirao na zadržavanju svog autsajderskog statusa: „Ja sa svojom generacijom imam malo zajedničkog i premalo znam o njoj da bih bio njen glas“. Obožavali su ga još više. Kad je s akustičnog folka prešao na električni rock iz publike se na koncertima znao prolomiti uzvik „Judo!“. Nije se dao smesti. Možda ga neki više i nisu obožavali, ali dodatno poštovanje je zaradio. Kad su ga zvali da se kao nova „zvijezda“ pridruži maršu u Washingtonu 1963., povukao se na ruralno imanje i radije svojoj bebi mijenjao pelene. Nije zato izgubio na reputaciji - baš suprotno. I kasnije nije mario mnogo za bilo što osim za svoju glazbu; 2001. se nije pojavio pokupiti Oscara za originalnu pjesmu „Things Have Changed“, a još je slavnija ona priča o tome da mu se nije dalo pojaviti ni na dodjeli Nobelove nagrade 2016., iako je bio laureat u prestižnoj kategoriji književnosti. Mnogi će reći da Boba Dylana ne razumiju, no nitko neće – za razliku od glavnog lika ove priče – reći da ga ne poštuje, ili da mu ide na živce. Na kraju, Dylan je često svojim tehnički rudimentarnim snimkama i instrumentalno bazičnim pjesmama s početka karijere proslavio mnoge koji su ih kasnije obrađivali u raskošnijim aranžmanima i bilježili hitove, od Hendrixa do UB40. Nije mu palo na pamet da se kasnije sjeti da i sam rearanžira svoj katalog kao što su to učinili U2. Zapravo, da budemo pošteni, napravio je iznimku prošle godine, ali i tu se nazire da ima više stila. Snimio je pjesmu „Blowin' In The Wind“, ali na novom glazbenom formatu Ionic Original, odštampanu u jednom primjerku i prodanu na Christie's aukciji za 1,5 milijuna funti!
Kako god, ima i nešto dobro u priči o tome kako me je Bono prema kojem i sam gajim love/hate osjećaje, naživcirao još jedan put. „Songs Of Surrender“, ta fizički preduga, psihički prenaporna i emotivno preblijeda revizija vlastitog kataloga podsjeća koliko su U2 nekad bili veliki i važni bend, i tjera na ponovno preslušavanje sve sile glazbe koju su U2 snimili od 1980. do danas, na preispitivanje jesam li i sam kao Bono i Edge postao drugi čovjek i prerastao njihove pjesme. Nisam. Zakačio sam se ponovno na „War“, „Unforgettable Fire“, B-stranu „The Joshua Tree“ ploče, na „Achtung Baby“…, i ne skidam ih s playliste od dana kad sam čuo 40 „pjesama predaje“.
 

 Za Ford piše Tihomir Ivka.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.