Što dalje?

Rekoh u posljednjem tekstu da ću malo o Springsteenu idući put, pa idemo onda... Čak ni ne volim nešto posebno njegovu glazbu, makar valja kazati da u tom ogromnom opusu ima stvarno sjajnih stvari. Ako nešto slušam doma,onda slušam akustičnu 'Nebrasku', nije mi na kraj pameti da pustim 'Born in the USA', ni kao stvar ni sve ostale hitove s tog albuma. Akceptirajući himničnu 'Because the night', za koju većina ljudi ne zna da je njegova (barem većim dijelom...) a ne Patti Smith, koja ju je razradila i proslavila, ili 'Jersey Girl', ili neke njegove drage mi pjesme, štajaznam, 'Human Touch', 'My Home Town', to nešto, akceptirajući i efektan osvrt kritičara Jona Landaua na jedan od Springsteenovih nastupa 74' dok je još bio daleko od statusa zvijezde, 'vidio sam budućnost rocka, i njeno ime je Bruce Springsteen'. Kako sam onda završio na koncertu u Ferrari, kao i na tri prethodna njegova koncerta koje sam pohodio? Nije loša pričica...

Prije četrnaest godina (zar već, u pm...?) frend iz Ljubljane mi je rekao da Springsteen ima koncert u Udinama, kao blizu je i to, a na moje 'njonji, njonji' je samo autoritativno rekao 'nećeš požaliti, vjeruj mi; vi dođite do Ljubljane, ja ću voziti dalje i vratit ću vas do Ljubljane'. I bi tako. I nisam požalio. Tek na koncertu ta glazba dobija puni smisao, kao i taj image šljakera iz New Jerseya, koji opjevava radničku klasu, luzere, socijalu, nesretnike, propale ljubavi, na tragu (ili 'kao i') Sam Sheparda, Bog da mu dušu prosti, ili Tom Waitsa. Znoj lipti na sve strane, njegovi koncerti su tri i pol sata teške šljake, pri kraju gledatelje izvlači na pozornicu i pleše s njima, ispunjava želje onih iz prvih redova koji drže velike kartone s najdražim pjesmama, a E Street Band je složen od takvih majstora i tako su usvirani da može odsvirati doslovno sve - žanr koji god želi, na način na koji god želi. Uz nešto što bismo mogli nazvati 'feel good factor', prepoznajući tu emisiju ogromne energije i pošten odnos prema poslu publika je sjajno raspoložena i odlazi s koncerta sa smješkom na licu. U tim Udinama sam jedini put vidio i Clarencea Clemonsa, saksofonistu visokog gotovo dva metra, zvijer koja se paralelno bavila glazbom i američkim footballom i samo ga je teška prometna nesreća zaustavila u pohodu na - romantizirajmo i pretjerujmo malo - Superbowl. Legendarna je priča kako su se Clemons i Springsteen spojili - pradavne 71' Clemons je ušetao u klub u kojem je Boss svirao s bendom, dok je vani bjesnilo nevrijeme, i između dva seta mu je rekao 'želio bih svirati s tvojim bendom', na što je dobio odgovor 'ok, radi što god želiš' - što bi vjerojatno svatko odvratio tamnoputom dvometrašu s takvim nastupom, dvometrašu koji ima nadimak 'The Big man', velik čovjek - a nakon što su zajedno odsvirali sljedeću stvar samo su se pogledali znajući da je to to, savršen spoj. Clarence je umro 11', a u E Street Bandu ga je zamijenio nećak Jake Clemons. Na svim koncertima Boss pri kraju radi hommage Clemonsu i svim preminulim prijateljima, čiji se likovi vrte na video zdovima.

Eto, u tim Udinama sam se 'zakačio', a slijedili su Trst, Rim i najsvježija Ferrara. Sva su iskustva bila ista ili slična - dobio sam ono po što sam i išao, s koncerata bih otišao napunjen energijom, dobre volje. Na odlasku iz Ferrare smo supruga i ja konstatirali da u ovom trenutku na planeti ne postoji čovjek koji će na taj način okupiti ljude i organizirati svojevrsni plemenski ritual; ja se još uvijek naježim kad sto tisuća ruku istovremeno poleti uvis, malo mi se i ovlaže oči. Svi smo tamo iz istog razloga, mali, veliki, debeli, mršavi, smetlari, sveučilišni profesori, umirovljenici poput mene, privremeno ujedinjeni, privremeno radosni; kad bi barem čitava planeta mogla funkcionirati na taj način. Trajno. A frajer ipak ima pune 73 godine, neće moći još dugo lunjati svijetom po turnejama; vidi se i da se malo teže kreće po pozornici. To su one godine, za slučaj da ste zaboravili, kad bakice i djedice sjede pred televizorom i prisjećaju se boljih dana...Ferrara je, naravno,imala svoje specifičnosti - čitava je pokrajina bila pogođena teškom kataklizmom, poplavama kao posljedicom velikih kiša, uz poginule ljude i štetu koja je procijenjena na milijardu eura. Tako je gradonačelnik tek dan prije koncerta dao zeleno svjetlo, 'the show must go on'. Natjerao sam suprugu da idemo u park - jer je koncert bio u parku usred Ferrare - kako bih čuo prvu predgrupu, Fantastic Negrita, tipa koji je dobio tri Grammyja u blues kategoriji i kojeg opetovano slušam nakon što sam ga otkrio prije par godinica. I bio je odličan, uživo je to kombinacija bluesa, soula i funkyja uz dašak psihodelije. I druga predgrupa je bila pristojna, makar nije moj film. Mladi Britanac Sam Fender izvodi nekakav power pop pamtljivih melodija i refrena, vidio sam po reakciji publike (a većina od kasnijih 50 tisuća je došla dovoljno rano da ga vidi...) da ga znaju, očito se vrti po radiju i tv-u. 'Catchy', reklo bi se... Zgodno, ali to je značilo i osam sati stajanja u, doslovno, blatu! Woodstock na talijanski način. Po dolasku u park shvatili smo koliko je truda trebalo da se pripremi taj konkretni koncert. Teren je bio dreniran čitav dan - vidjelo se po mehanizaciji - a djelomično je bio posut slamom i napravljeni su putići od šljunka. No, dobar dio truda bio je uzaludan. Kad je 50 tisuća ljudi krenulo s muvanjem po parku voda je jednostavno izvirala iz dubine, pretvarajući tlo u blato, i to je blato osvajalo teren kao da je živo. Ma našli smo mi komadić suhog terena, ali... Treba otići po pivu, treba otići po nešto za pojesti, treba otići -s oproštenjem- i na zahod, a to je značilo gacanje po blatu dubokom desetak centimetara. Da nismo imali plastične vrećice kojima smo omotali noge, a dijelili su ih organizatori i supruga ih se dočepala, bili bismo blatni i mokri do koljena. Nismo ni ovako ostali suhi, ali nismo bili tragično  mokri i blatni... Na kraju balade zajednički smo konstatirali 'izgleda da još uvijek možemo izdržati i više no što smo mislili da možemo'.

Sam koncert trajao je nešto manje od tri sata, i ni po čemu nije bio revolucionaran i drugačiji od ostalih koje smo prethodno vidjeli. Ali nije ni trebao biti drugačiji, Boss je ponovo isporučio standardnu dozu energije i dobrog raspoloženja. U središnjici je bend izveo nekih sat vremena soula, eto, to možemo nazvati razlikom, sa zadnjeg albuma 'Only the Strong Survive', koji je - ruku na srce - poprilično tanak i na kojem se Springsteen nije usudio intervenirati u stare soul stvari koje je prepjevao. No, rekoh već da su mogućnosti E Street Banda neograničene, i taj je soul puuuuuno bolje zvučao uživo. Recimo, 'Nightshift' Commodoresa je bio, baš onako, za pamćenje. Kao što je pamćenje i koncert u cjelosti. U tome, valjda, i jest poanta priče - išli smo u Ferraru da bismo se imali čega sjećati. Sjećati po dobrom, to sam mislio. Na kraju smo se i rasplesali, kad je stega zaštitara popustila (a naš osobni zaštitar bio je Neptun, moje visine, duga kosa, duga brada) povukli smo se malo dalje od gužve, iza ograde, gdje se inače nije smjelo ići. Na 'Glory Days' i 'Dancing in the Dark'. 'A sad treći deo, hitovi', kako je to uobličio Cane iz Partibrejkersa kad su onomad bili opening act za Chucka Barryja u Domu sportova, i ušlo nam je u obiteljsku terminologiju.

Springsteen je ipak napravio veliku grešku - ni jednom riječju nije spomenuo poplave, poginule ljude, a trebao je. Morao je. Fantastic Negrito je, recimo, jednu pjesmu svog nastupa posvetio stradalima; sori, zaboravio sam koju. I isto je ponovio, istu grešku, nekoliko dana kasnije u Rimu. Odmah se za Talijane pretvorio u 'bad guya', naravno, mediji su ga rasturili zbog toga...

Sin je dojavio kako je u Ferrari bio i Damjan Rudež, naš bivši košarkaški reprezentativac (eto, u tekstu nema košarke, ali ima košarkaša), zvrcnuo sam ga dan poslije, znamo se dugo, njegova mama bila mi je profa u srednjoj školi. 'Što dalje?' su bile ključne riječi tog razgovora; a on je - iznenadio sam se - već sedmi put bio na Springsteenovom koncertu, i išao je i u Rim koji dan potom. Stvarno, što dalje, tko me može natjerati da se maknem iz fotelje i krenem nekud na put po potrebnu dozu ljubavi i energije?                              

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.