FORD KOLUMNA: Vatromet glazbenog neukusa

U neka druga vremena postojali su određeni autoriteti čije se mišljenje osluškivalo, po kojima se modelirao javni ukus, koji su educirali i usmjeravali na kvalitetne i vrijedne stvari kroz mainstream medije (jer drugih nije ni bilo), nebitno bila riječ o knjizi, filmu, kazališnoj predstavi, modi ili glazbi. Ima ih i danas, ali ih je progutao zaglušni šum bezbrojnih portala, društvenih mreža, besprizornog lova na klikove, senzacionalizma, fake newsa, lažnih gurua, raznih pametnjakovića, mediokriteta…

Mišljenje je kao guzica, svatko ga ima, što je sasvim u redu. Samo, čini se u današnje vrijeme da ga gotovo svi moraju i podijeliti sa svijetom, a danas fala bogu ili nekim prokletstvom - zavisi kako se uzme – načina za dijeljenje pameti  (ili gluposti), ima više nego ikad. I kud nas je to dovelo? Je li prosječni klinac koji mišljenja o svemu i svačemu, pa i dobar ukus tek stječe u gore iznesenim kaotičnim okolnostima, izrasta u kulturnijeg ili pametnijeg čovjeka nego u vrijeme kad nas je gotovo po diktatu o životu oko nas učio Đelo Hađiselimović, kad nam je filmove birao Ivo Škarabalo, društvenu zbilju secirali Veselko Tenžera i Igor Mandić, glazbene trendove proizvodili Polet i Radio 101, glazbeno nas usmjeravali na Radio Zagrebu svaki radni dan u 12 i 15 u emisiji „Po vašem izboru“ Dražen Vrdoljak i Ante Batinović?

Umjesto odgovora koji se može argumentirati, ali će istovremeno uvijek na neki način biti obojan osobnim preferencijama i subjektivnošću, nudimo gole (ovaj put glazbene) brojke.

Postojale su i postoje razne glazbene top liste, najizvođenijih, pa po nejasnom kriteriju najpopularnijih pjesama, postoje i egzaktne brojke koliko se u fizičkom obliku nosača zvuka prodaje u Hrvatskoj, ali to je gotovo irelevantno u doba striminga i digitalnog downloadanja glazbe, pa onda diskografske kuće rijetko i objavljuju (skromne) brojke prodaje CD-a i gramofonskih ploča, osim u slučaju kad nešto u iznimnim slučajevima plane s polica trgovina.

Drugim riječima, već se prilično dugo ne zna što se zapravo najviše sluša u Hrvatskoj i posebno koji je glazbeni ukus novih generacija klinaca koji glazbu konzumiraju uglavnom preko mobitela kao izvora zvuka. Tu nam je tajnu ove veljače otkrio američki Billboard, uvrstivši u svoj program „Hits Of The World“ i hrvatsku top listu 25 najpopularnijih pjesama, iz nekog razloga jedinu u regiji. Ona se ne temelji na broju izvođenja, telefonskim glasovanjima ili uredničkim ukusima, riječ je o egzaktnoj brojci striminga i kupovine glazbe u digitalnom obliku. Iako prodaja glazbe u fizičkom obliku, posebno vinila, pokazuje znakove oporavka, oko 90 posto prihoda od prodaje glazbe stiže od striminga i digitalnog downloadanja. Dakle, u Billboradovoj listi krije se odgovor na kakvoj glazbi odrastaju nove generacije Hrvata. A odgovor je - teško je naći adekvatniju riječ – prilično šokantan.

Ne samo zato što 90 posto tih pjesma uopće nije moguće čuti s mainstream radijskih postaja ili u programu TV kuća s nacionalnom koncesijom i što tu glazbu domaća kritika uopće ne uzima u razmatranje. To bi bez dubljeg uvida u listu moglo čak odvesti na krivi zaključak da je naša publika avangardna, da novi klinci slušaju neku neshvaćenu underground progresivnu glazbu, da se iza brda valja neki novi punk. Ne.

Iz liste prije svega saznajete da gitarska glazba (znate, ono što su svirali Dylan, Beatlesi i Stonesi i još stotine kulturološki bitnih kantautora i bendova), ima kod hrvatske masovne publike status atavizma iz prošlosti. Jedina gitarska stvar na toj prvoj Billboard listi i to pri dnu je bio novi hit Red Hot Chili Peppersa. Ali, iznenađenjima tu nije kraj. To je ujedno i jedina od 25 pjesama otpjevana na nekom drugom jeziku od ovog kojeg svako pleme na Balkanu zove drugačije, a svi ga dobro razumiju. Što bez daljnjeg uvida opet može biti dobar znak. Nikad nije loše kad je publika okrenuta vlastitoj sceni, to je znak da je vitalna i jaka. Opet ne.

Nažalost, među 25 najslušanijih na toj listi su samo tri hrvatska izvođača. I tako dolazimo do konačnog odgovora. Nove generacije Hrvata najmasovnije konzumiraju novu glazbu koja stiže iz istočnog nam susjedstva. Što nije samo po sebi osobito sporno, da odagnamo ksenofobne konotacije. Nije problem otkud glazba stiže, nego kakva glazba stiže.

Dva mjeseca kasnije išao sam provjeriti je li možda ipak bila riječ o anomaliji, ali ne, provjerom meni nepoznatih imena s hrvatske Billboard liste najslušanijih rezultat je skoro u dlaku isti. Tri hrvatska izvođača, ovaj put „čak“ dva s anglo-saksonskog govornog područja  (Harry Styles, Glass Animals), sedam pjesama iz BiH, čak 11 iz Srbije plus jedna iz Slovenije, ali riječ je o Senidah koja preko vocodera zavija na srpskom.

Skupio sam hrabrost i preslušao sve pjesme iz regije s prošlotjedne liste, da vidim u čemu je zapravo štos. Jedina „pristojna“ moderna pop pjesma na listi je domaći duet Eni Jurišić i Matije Cveka „Trebaš li me“, sve ostalo je u trap stilu s manjom ili većom dozom narodnjačkog prizvuka. Da, trap cajke su ono što figurira kao masovni glazbeni ukus nekih naših novih klinaca, a likovi poput BiH trap zvijezda Jale Brata i Bube Correllija (imaju četiri pjesme samo među 10 najslušanijih), novi glazbeni idoli.

Iako trap cajke obično karakteriziraju kao hibridni glazbeni podžanr, to je zapravo eufemizam, posebno u radikalnijih slučajevima kojih među najslušanijim pjesmama ima napretek. Riječ je o paradoksu, progresivno-nazadnom glazbenom bastardu. S jedne strane, tu su bitovi usporedivi s aktualnom američkom produkcijom i s druge strane, vokalna ekspresija i mentalna razina lirike preuzeta iz glazbe kakva se prije pola stoljeća svirala (i svira još uvijek) po narodnjačkim zabavama u bosanskim kasabama i trodnevnim svadbama u južnoj Srbiji.

„Joko, Joko, al' sam se naroko

Otkad sam video tvoje crno oko

Prošle godine pijem ne znam kol'ko

Otkada te nema, viski zalijem sa votkom…“

Da plastično dočaramo kako to zvuči, eto ga umni stih ravno s drugog mjesta hrvatske top liste iz pjesme „Crne oči“ srbijanskog repera Nuccija koji očito magično za uši hrvatske mladeži miješa trap, istočnjački melos i začudno prizemno-stupidne stihove. Pokojni bard glazbenog novinarstva sredinom sedamdesetih prozvao je glazbu Bijelog dugmeta „pastirskim rockom“, a Dugme je u to vrijeme bilo tek blago balkanizirana verzija Led Zeppelina sa stihovima koji su pravi Jesenjin naspram plitkoće što je u blakanskoj „gangsta“  lirici ispaljuju Jala Brat i ostala regionalna trap bratija.  Baš nas zanima kako bi Vrdoljak nazvao ovo čudo od glazbe da je živ. Možda „čobanski hip-hop“? Ili bi ipak razmislio da ne uvrijedi čobane?

Dakako, kad je riječ o glazbi i glazbenom prigovaranju kao u ovom slučaju, uvijek se kao kontra argument može potegnuti redovito krivo shvaćena izreka da se o ukusima ne raspravlja.  Pa ovdje ponavljamo riječi Milivoja Solara, hrvatskog akademika koji se pitanjem ukusa znanstveno posvetio. „Nije bio smisao te izreke da svatko ima pravo na vlastiti ukus, pa je razgovor o tome beskoristan, nego je njezin smisao bio da se o stvarima koje se tiču ukusa svi do te mjere slažemo da razgovor o tome naprosto nije potreban.“ Dakle, pitanje ukusa je jesu li bolji Beatlesi ili Stonesi pa se o tome ne raspravlja, ali se raspravlja kad vam netko pokuša prodati priču da su glazbene razlike između „prava građanstva“ glazbe – recimo - Darka Rundeka  i Jale Brata i spomenutog Nuccija stvar ukusa. Jer nisu. Postoji donja granica dobrog ukusa. Jala Brat i većina te scene što otvoreno koketira sa glazbenim seljačizmom i udara u strune niskih strasti kroz stihove su jednostavno daleko ispod te estetske, da ne kažemo mentalno-higijenske linije.

U ovakvim raspravama često se kao prigodan kontra argument koristi i priča da je riječ o međugeneracijskom razumijevanju, da su to mrzovoljni ostarjeli hipici, pankeri, novoromantičari, darkeri…,ostali zakovani u svom vremenu i jednostavno ne razumiju neku novu omladinu. Ima tu nešto, naši roditelji su mislili da smo ludi kad su čuli da na stereo sustave navijamo Ramonese ili Iron Maidene, i to je nekako normalno. Ali, nenormalno je što u trap cajkama, očitom favoritu naše djece, danas čujem narodnjački melos koji je volio moj pokojni otac i mislio da nisam normalan kad bi me vidio da u sobi sam sa sobom skačem na „Should I Stay or Should I Go“ The Clasha. Njemu je kulturološki šok bio to što se kotač glazbene evolucije okrenuo toliko unaprijed, ja sam zabezeknut s Billboradovom listom jer se glazbeni kotač okrenuo dramatično unazad.

Na stranu generacijske razlike i moguća rokerska pristranost autora ovih redova,  Billboardova „hrvatska“ lista najstrimanijih pjesama otkriva da je masovni ukus (mladih) Hrvata pravi vatromet glazbenog neukusa. Gdje smo pogriješili? Ako je vjerovati mudracu Platonu, problem bi mogao biti mnogo širi i ozbiljniji od naoko trivijalnih briga kakvu nam glazbu slušaju djeca. Naime, veliki grčki filozof još je u svoje doba ustvrdio „kakva glazba, takva država“.

P.S. Pojam „seljački“ u tekstu nije korišten u njegovom prvotnom značenju, kako kaže Vladimir Anić u Rječniku hrvatskoga jezika, u smislu „koji se odnosi na seljake, koji pripada seljacima“, već u njegovom prenesenom, pejorativnom značenju, opet Anić, kao nešto „prostački, neprofinjeno“.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.