FORD KOLUMNA: Gdje si bio ’91?

Iz (starijih) generacije koje su je doživjele i preživjele, rijetko tko ostaje ravnodušan kad mu se spomene 1991. godina. Emocije su i nakon 30 godina jake, podvojene, pozitivne na način da su pomiješane s ponosom ili samo negativne. Ništa čudno, ovo je zemlja koja još nije smogla snage, volje i pameti da se pomiri s četrdeset i prvom, gdje će s devedeset i prvom. Kao što bi dobrodušni pokojni mudrac Slavko Goldstein rekao, „41. je godina koja se vraća“. Nešto slično je i s devedeset i prvom. Ovo jest priča o toj teškoj godini, ali nikako politička, priča o njenoj ljepšoj strani koja nam je tada - jer smo imali smrtno ozbiljnijih briga - možda i promakla.


Naime, dok smo mi ratovali, negdje daleko se snimala glazba. Jako dobra glazba. Da te godine nije snimljen niti jedan drugi album nego jedino „Nevermind“ Nirvane, već bi bila vrlo važna na vremenskoj crti rock and roll glazbe. Po mnogima, s kojima se slaže i potpisnik ovih redova, 1991. godina je jedna od najplodnijih i najuzbudljivijih godina još tamo od vremena kad je mladi, vraški zgodni Elvis Presley na pozornici prvi put zanjihao kukovima i pred vrištećim „zborom“ raspamećenih šiparica zapjevao „That's Allright Mama“.
Krenimo s tim ključnim glazbenim komadom glazbe 90-ih godina izdanim krajem rujna 1991. godine. Kao i za većinu remek-djela iz zone kulture, u početku ni autori, ni struka ni publika nisu bili svjesni veličine i važnosti albuma „Nevermind“. Nirvana je tada bila samo još jedan bend iz Seattlea u kojem je kreativnost ključala kao u užarenom loncu i otkud se svijetom razmilio val grunge glazbe i ikonografije. Dugokosi momci u martensicama i flanelastim kariranim košuljama podjednako su bili pod utjecajem punk nasljeđa jednih Ramonesa i hard rock ostavštine Led Zeppelina. Soundgarden, Screaming Trees, Alice In Chains, Pearl Jam, Mudhoney… i Nirvana, bili su najgušća koncentracija rock sile iz jednog mjesta ikad. „Nevermind“ je bio neka vrsta katapulta za cijelu scenu. Bez puno pompe, ali uz pomoć MTV-a i himne „Smells Like A Teen Spirit“ gruda je postala lavina. Kolika, najbolje svjedoči činjenica da su članovi benda priželjkivali da prodaju 50 tisuća komada sveukupno, a onda nakon što je stvar eksplodirala početkom 1992. prodavali su 300 tisuća tjedno, i na kraju završili na nestvarnih 30 milijuna. Nirvanina glazba je postala soundtrackom života Generacije X, baš kao što je to za Generaciju BabyBoomera bila glazba Beatlesa, Dylana ili Hendrixa.
Uspjeh „Neverminda“ zaslužan je direktno za nekoliko sjajnih stvari, ali posredno i za jednu tragičnu. Prvo, bend koji je koketirao i s hard rockom i s punkom detronizirao je na top listama ljigavi komercijalni „hair metal“ i otvorio put komercijalnoj afirmaciji kvalitetne alternativne glazbe. Diskografi su okretali svaki kamen ne bi li ispod njega pronašli novu zlatnu koku alternativne glazbe. Nije trebalo dugo čekati da ta politika urodi novim plodom; kako se grunge ispuhavao tako su na veliku scenu stupali neki novi, ovaj put punk klinci, poput Green Daya i Offspringa.


Ali, planetarni uspjeh „Nevermind“ albuma indirektno je koštao njegovog glavnog tvorca Kurta Cobaina. Pritisak slave bio je prejak, obveze i kasnija očekivanja preteška i taj je danak Cobain platio glavom. Nije zaboravljen. Kao i u mnogim drugim primjerima i ovdje se ponovila šablona da mrtvi umjetnik na neki način vrijedi više nego živ. U skladu s tim kult Nirvane ne blijedi, nego jača.
Kako je u to vrijeme, ratu uprkos, Nirvana manija u određenoj mjeri tresla i hrvatsku mladež, ta je činjenica nerijetko korištena i u ratne svrhe. Novinski članci su između ostalih karakteristika, hrvatskog vojnika opisivali kao nekog tko uz pušku nosi i Nirvaninu kazetu u walkmanu. Glazbena podloga ratnih slika nisu bili narodnjaci, pa čak ni autohtone hrvatske tambure, već Dire Straitsi, bend do kojeg smo puno držali, baš kao što su i oni držali do nas. Naime, svoju su masivnu svjetsku turneju „Brothers In Arms“ u proljeće 1985. započeli u Hrvatskoj, u Splitu. Koji danas svjetski poznati rock bend započinje svjetsku turneju u Hrvatskoj?


Možda nije posve točno da smo u rat išli sa zvukom Nirvane „u ušima“, ali je ta konstatacija lijepo zvučala, a zvuči još ljepše iz današnje perspektive. Isticalo se programirano sve što nas je razlikovalo od naših neprijatelja, pa i na fenomenološkoj razini; na rastezanje harmonike odgovarali smo rock and rollom. Šteta što se i danas svim silama ne trudimo prikazati svijetu tako moderni i prozapadnjački nastrojeni. Istina je da je rock je te 91. još imao kulturološko pravo prvenstva i u nas, najbolje se to moglo vidjeti u školama gdje se formiramo kao ljudi. Među malo mlađom i malo starijom školskom djecom bilo je sramota slušati narodnjake. Danas se čini da je upravo suprotno, čudak je svaki klinac koji ne sluša narodnjake na užas roditelja odraslih na rocku, punku, novom valu…
Što nam se u međuvremenu dogodilo da danas iz sjajnih, skupih novih automobila po asfaltu ulica urbanih sredina u pravilu trešte narodnjaci? Što nam se desilo da je iz naše glazbene 91. od svih ratnih himni, od Daleke Obale i Psihomodo popa, preko Dine Dvornika i Jure Stublića do Josipe Lisac i Parnog valjka, danas najeksponiranija i aktualna ostala baš ona najprimitivnija, što govori o gonjenju bande preko izvora?


Da sutra, ne daj bože izbije neki novi rat, s kojom bi glazbom u ušima neki novi klinci išli na front? Kao što se ne usudimo pomisliti da bi to ikad morali, nekako se ne usudimo ni odgovoriti na ovo hipotetsko pitanje. Nevermind.
Radije se vraćamo lakšim nedoumicama. Po čemu je ono 91. velika i važna u glazbenom smislu osim po „Nevermind“ koji je ostario lijepo i dostojanstveno, nije bio glazba trenutka već je relevantan i danas, dovoljno da nema ozbiljnije liste albuma svih vremena u kojem uradak Nirvane nije u samom vrhu. Za razliku od njega, tako zvani „Black album“ Metallice koji također slavi 30 godina postojanja, kao ni „Blood Sugar Sex Magik“ Red Hot Chili Peppersa, gotovo ni u jednoj bitnoj svjetskoj publikaciji koja se bavi rock and rollom „opće prakse“, od Rolling Stonea do NME-a s druge strane Atlantika, nisu našli mjesta na godišnjim listama najboljih albuma. Njih je izabrala publika, a s vremenom su na neki način i službeno rehabilitirani te s odmakom vremena postajali sve cjenjeniji. Velike su to ploče, teško se i danas zasititi himni poput „Enter Sandman“, „The Unforgiven“, „Nothing Else Matters“, „Give It Away“, „Suck My Kiss“ ili „Under The Bridge“.


Još jedan veliki američki bend dostizao je neke od svojih kreativnih vrhunaca prije ravno tri desetljeća. R.E.M. su i prije i poslije imali sjajnih ploča i nezaboravnih pjesama, ali neke s „Out Of Time“ posebno ostaju urezane u pamćenje. Bez „Shiny Happy People“ nije prolazio nijedan rock tulum nigdje u svijetu, ni petci ni subote uvečer u klubu, ni programi na radio stanicama. Posebne emocije izaziva tugaljiva folk-rock himna „Losing My Religion“. Uklopilo se, tugaljiva nam je bila i ta devedeset i prva.
Te su godine Massive Attack izdali „Unfinished Sympathy“ i udarili neke nove temelje plesnoj glazbi i kasnije popularnom trip-hopu, Primal Scream iznenadili sa sad već mitskom „Screamadelicom“, albumom koji je beskrajno jako utjecao na novi val brit-pop bendova, My Bloody Valentine ponudili „Loveless“, ne samo najbolje djelo „shoegaze“ podžanra, već tretiran od kritičara i kao jednog od najboljih rock djela uopće.


Naposljetku, te devedeset i prve snažan su utisak ostavili i U2, u to doba titulirani kao najveći bend na svijetu. I kad se činilo da nakon genijalnog i slojevitog „Joshua Tree“ nemaju kud i da se mogu samo ponavljati, kao da su se resetirali i na tu „tabulu rasu“ ispisali sasvim nove note, primjenjujući stari trik kojeg je nekad davno izmislio David Bowie s Iggyjem Popom, a kasnije ga koristili mnogi, od Depeche Mode do Nicka Cavea. Kad nemaš ideju kako dalje, preseli se u Berlin. Friško ujedinjeni grad zračio je novom energijom kojom se slavna irska četvorka napojila, tu su se glazbeno transformirali, zakoračili izvan sigurnog područja gitarskog rocka, snimili album bez lošeg trenutka i s nekoliko najimpresivnijih pjesama karijere („One“, „Mysterious Ways“, „So Cruel“, „Until The End Of The World“). „Achtung Baby“ je mračan i duboko introspektivan, ne i fatalistički depresivan, sa svjetlom koje se nazire na kraju tunela. Metaforički, to i ne bi bila loša definicija devedeste i prve, zar ne?
Treba joj se vraćati. Ali ne po ratne traume, već po pozitivne emocije kroz izvanvremensku glazbu iz tih turbulentnih dana.

 

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.