U međuvremenu sam se zarazila Coronom. Ne znam naravno ni gdje ni kako jer je činjenica da sam se zarazila unatoč činjenici da nisam prestajala disciplinirano nositi masku gdje god se okuplja više ljudi, da izbjegavam rukovanja, da izbjegavam zatvorene prostore, grljenja i ljubljenja. Svejedno; iako manijakalno perem ruke i dezinficiram ih jednako tako, ščepalo me i to baš snažno. Što je dokaz da se ta beštija od virusa ne povlači kad sam eto i ja, nakon odolijevanja od gotovo tri godine, pokleknula i razboljela se.

Nije bilo ni lako ni jednostavno, ali i sad kad je kao prošlo ja sam i dalje iscrpljena i "male snage". Naravno da me tresla groznica, kršila me temperatura, osjećala sam se izmoždeno i uglavnom sedam dana provela u krevetu. Tamo mi je bilo najljepše i najugodnije i najsigurnije, spavala sam puno i košmarno.

Sad se polako vraćam u kolotečinu recimo normalnog života, negativna sam,  kratko izlazim iz kuće i uglavnom oporavak  napreduje sporije no što sam očekivala. Sve mi je teško, mami me krevet, apetita i imam i nemam, a i nemam neke osobite volje ni za što. A znam da moram inzistirati, vratiti se tamo gdje sam bila kad sam posumnjala da sam bolesna.

Najbolji način, najbolji test da bih mogla postati opet ona stara, bilo je testiranje zanimanja za politiku i političke događaje i koliko mi je to opet važno ili mi to uopće nije važno. Dok sam ležala u krevetu, uglavnom sam spavala ili površno gledala akcijske filmove s opakim oružjem, tučnjavama i pucanjem, ali sam pogledala i osobito drag mi  "Engleski pacijent". Dobro; i pola tog sjajnog starog filma kao i velike dijelove drugih filmova, prespavala sam. Ništa me nije pretjerano zanimalo ni radovalo.
Ali; čim je splasnula temperatura, počela sam se zanimati za novoisporučenu količinu nabujalih političkih afera u međuvremenu. Dakle; bila sam bolje čim me nabujalo političko smeće počelo opet pomalo zanimati.

Pa sam konstatirala da su se, otkako sam se razboljela  do trenutka kad sam prestala biti zaražena, ludosti vezane uz politiku i političare, nakotile neshvatljivom brzinom.

U međuvremenu su se, dakle, u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, održali izbori za razne razine vlasti i tko zna koliko dužnosti i dužnosnika. Bili su to izbori koje smo kao i uvijek, mi promatrači,  slabo razumjeli a i nisu nas se izravno ticali jer su, kako god okrenuli, to bili  izbori u drugoj državi koja se zove Bosna i Hercegovina. Ipak, političari u Republici Hrvatskoj nisu se stišavali i ne prestaju komentirati te izbore u susjednoj državi, kao najvažnije i presudne političke događaje koji su sudbonosni  i za nas koji živimo u Hrvatskoj i koji se brinemo kako se živi i kako će se živjeti u Hrvatskoj, članici Europske unije.

Svi koji su se proteklih godina skandalizirali zbog Željka Komšića izabranog u Predsjedništvo BiH i koji su činili sve da on više ne bude izabran pa su najavljivati da će to biti skandal ako on opet bude izabran, i dalje su konsternirani sad kad je izabran. Jer su ga birali birači u drugoj državi prema važećem izbornom zakonu u drugoj državi.

Dokaz je to da ovi naši političari nisu zapravo učinili ništa kroz te takozvane napore da se izborni zakon u susjednoj državi promijeni i da se zaštite Hrvati kao konstitutivan narod i da su svi ti takozvani napori rezultirali istim rezultatom pa je pitanje što su to zapravo radili naši sukreatori vanjske politike. Gdje su bili nigdje, što su radili ništa a rijetkima od nas bilo je  nevjerojatno da se naši najodgovorniji strastveno bave izbornim zakonom u drugoj državi a ne bave se izbornim zakonom u vlastitoj državi, tj. Hrvatskoj.

Jer je još davne 2010. Ustavni sud RH naredio zapravo i Vladi i Saboru da se mora izmijeniti Zakon o izbornim jedinicama kako bi izbori bili zakoniti jer je već u to vrijeme razlika u broju birača između pojedinih izbornih jedinica bila i do sto tisuća. Ta se razlika u međuvremenu naravno povećala jer su stotine tisuća ljudi otišli iz zemlje, što je pokazao i traljavo odrađen popis stanovništva u RH zbog kojeg Državni zavod za statistiku i dalje nemušto objašnjava u mnogočemu dvojbene rezultate.

Razglabanje o izborima u drugoj državi, lamentiranje o nepravdama i o tome zašto je, protivno svim pravilima o izborima u demokratskom svijetu, visoki predstavnik međunarodne zajednice Schmidt promijenio neka izborna pravila u danu izbora, ne prestaje. Iako čuvena i često spominjana Venecijanska komisija zapovijeda da se izborna pravila ne smiju mijenjati godinu dana prije izbora.
Sve te gromoglasne priče oko izbora u BiH trebale su potpuno prekriti rijetko drski kriminal i krađu milijardu kuna iz INA-e ali i druge strašne priče iz svakodnevice od kojih se na trenutak zaledi krv u žilama ali se sve lako do sutra zaboravi. Jer smo takvi, jer sve brzo zaboravljamo a na neke pojavnosti jednostavno sliježemo ramenima.

No dakle; moramo odlagati u plave vrećice, u koje možemo baciti što god želimo, ali plave vrećice ne možemo kupiti. Nema ih, prodane, vele. Pa ako moram bacati smeće u plave vrećice a ne u one neke koje sam kupila u dućanima DM-a, onda je onaj koji mi je to naredio morao osigurati da mogu kupiti te plave vrećice. Ne dobiti, kupiti, jasno. Nisu to u stanju, plavih vrećica nema, a nadležni u Zagrebu prijete nam kaznama i susjedskim špijuniranjem svekolikog smeća. Kako tužno diletantski i nepripremljeno, gotovo veličanstveno.

Za to vrijeme, dok tražimo skupe plave vrećice za smeće, nekoliko je bivših državnih tajnica i pomoćnica, najbližih suradnica bivših ministara i onog ministra što je uhapšen u mandatu, priznalo  krivnju pa su se nagodile s tijelima progona, u procesima koji su već davno zaboravljeni. Sve je  prošlo u tišini jer valjda više nitko nije impresioniran kad se otkrije i kad se prizna kriminal.

A onda smo saznali da je neki zastupnik Baćo za kojeg uglavnom prije nismo čuli, upisan u Ratnu školu a da to nije u skladu sa zakonom jer se tamo mogu upisivati samo vojnici i državni službenici a nikako državni dužnosnici što dotični zastupnik Baćo jest. Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga traži, na što ima pravo po zakonu, da se zastupniku koji želi postati zapovjednik, zabrani ulazak na Vojno učilište. Ali ga premijer i njegov osobito mu dragi ministar obrane ne "obadavaju".

I onda, u međuvremenu, predsjednik Vlade RH nazvao je očajem, jadom i čemerom i hvatanje za slamku to što je pred Vijeće za borbu protiv korupcije u Hrvatskom saboru pozvan bivši šef Janafa,već poduže uskočki optuženik u nekim predmetima koje smo također već zaboravili. Iako je taj uskočki optuženik pozvan u Sabor svjedočiti o nečemu što nije predmet optužbi protiv njega, šef Vlade i najveće stranke vladajuće, zgrozio se nad tom činjenicom i s indignacijom odbacio da i on dođe pred to Vijeće iako je bio pozvan. Jer je tema koja se trebala razmatrati na Antikorupcijskom vijeću trebala biti odluka Vlade RH da se hrvatska nafta izvozi u Mađarsku i da se posljedično tome, zatvori Rafinerija Sisak.

I premijer i svi vladajući zgražali su se nad činjenicom što je netko tko je uskočki optuženik uopće pozvan u Hrvatski sabor, u to sveto predstavničko tijelo, na to sveto tlo pravednosti i časti. Iako su bar dvojica trenutačnih zastupnika vladajuće većine također uskočki optuženici u raznim predmetima, uvaženi zastupnici koji odlučuju o našim sudbinama, glasajući petkom o odlukama vladajuće većine važnim za život svakodnevni.

Kao što su u prošloj vladajućoj većini, prošlu  našu hrvatsku vladu na životu držali uskočki optuženik i osuđenik u prvom stupnju Saucha i svi oni namnoženi prebjezi koje je okupljao Milan Bandić, također uskočki optuženik. Kojem je, doduše, na rođendanu pjevala tada aktualna predsjednica države pa kad su joj to spočitnuli, brzo je komentirala da će ona, ako bude trebalo, Bandiću nositi kolače u zatvor. I kao što je tu prošlu većinu u Saboru držao i čovjek kojem se sudilo za ratni zločin. Svi su oni sjedili na koalicijskim sastancima, zajedno i složno, brat uz brata, okupljeni oko "suhog zlata" kako je već davno gospodin Pupovac slavio Glavnog šefa u državi.

I nije to za tog šefa najveće stranke ni tada ni ikada bio "očaj, jad i čemer " i "hvatanje za slamku", nego su to bili odgovorni ljudi i političari koji su se brinuli za stabilnost države. A zapravo su se brinuli samo za njegovu stabilnost, tj. za stabilnost ostanka na vlasti. I to se nije zvalo slamka nego sauha.   

Za Ford piše Jadranka Kosor

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.