Nedavno smo supruga i ja obilježili – nema se tu što slaviti, zato kažem da smo 'obilježili' – četrdeset godina braka. Beskrajno dug period... Pretvorimo to u mjesece, tjedne, dane, sate, minute, u broj međusobnih seksualnih kontakata, u vrijeme provedeno u stanju orgazma i za jednu i za drugu stranu, i rezultati će biti užasavajući. No, ide to nekako; moja je stara teza da je temelj svake duge i stabilne  veze česta razdvojenost partnera. Prvo sam ja stalno putovao, pa je ona upala u vrtlog korporativnog kapitalizma, te je bila odsutna čak i kad je tjelesno bila prisutna, da bismo se prije nekih šest mjeseci – u njenom slučaju nešto duže – oboje našli u penziji. Nema više razdvojenosti, okrenuli smo novi list, kako se ono sve ta pojava ne kaže jezikom hr novinarstva. 'Odrastali smo zajedno, živjeli smo zajedno i sad starimo zajedno', rekla mi je neki dan, nesvjesna poetike i težine tih riječi. Ni Neruda ni Ujević ni Whitman to nisu uspjeli uobličiti, pjesma nad pjesmama. Pa da vidimo što će se dalje zbivati... Okupili smo tom prilikom nekih četrdesetak frendova, zahvalio sam im na tome što su bili uz nas i u lijepim i u ružnim trenucima života – jebeš život bez ružnih trenutaka, bez njih ne bismo znali cijeniti one lijepe – i citirao 'Maratonce': tko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti. Strašno sam ponosan na sebe što sam se toga bio sjetio, i cijeli ovaj dug uvod napisao sam samo kako bih spomenuo taj ponos. A mogli smo i bez uvoda...

Ali -dolazimo pomalo i na pravu temu teksta - tom nam je prilikom kćer, odrasla osoba, napominjem čisto zbog razumijevanja,  poklonila neke sitnice, među kojima je bio i bon za kupnju knjiga. Dodajući još poneku kunu kupili smo zajedničkim snagama knjige Gorana Tribusona, Stephena Kinga (moj izbor) i Johna Grishama (njen izbor, ali nemam ništa protiv njega), i sve sam to pročitao u proteklih mjesec dana. 

Tribusona sam birao zato što ga osobno znam, poštujem ga i kao osobu i kao pisca, a Kinga sam birao zato što dugo nisam ništa njegovo čitao, i zato što sam zapazio naslov 'Uljez'. A uljez je u originalu 'Outsider', a 'Outsider' je serija koju smo u vrijeme pandemije, dok smo svi bili prikovani uz tv ekrane, odgledali sa zadovoljstvom. Fino je to bilo složeno, pogođena mračna atmosfera, standardna Kingovska borba dobra i zla, ili Zla, kako to već kod njega ide, uz pobjedu dobra u sudačkoj nadoknadi, kad se činilo da je sve izgubljeno. Pa – rekoh – daj da provjerim i predložak prema kojem je serija složena, u pravilu su knjige bolje od ekranizacija. I ova je, naravno, solidan roman... Hm, izuzeci su stvarno rijetki... Naravno da nisam gledao sve, ni čitao sve, ali ovako na brzinu mogu se sjetiti 'Kuma', 'Odiseje u svemiru 2001', 'Kluba boraca', 'Ralja', 'Tišine janjadi', 'Bladerunnera' i... i... Što se mene tiče, priča tu završava. Meni su čak od filmova 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' i 'Forrest Gump', oba super filma, oba hvaljena filma, oba višestruki oscarovci, bolje knjige prema kojima su nastali. U slučaju ekranizacija Kingovih romana/novela kvalitetom bih izdvojio 'Shining' Stanleya Kubricka i 'Iskupljenje u Shawshanku' Franka Darabonta, ravnopravni su knjigama. A odmah uz njih su 'Zelena milja', opet Franka Darabonta, te 'Misery' i 'Stand by me' Roba Reinera. Očito postoje filmski redatelji (Darabont i Reiner) koji uspijevaju reinterpretirati emocije Stephena Kinga, uz napomenu da u tim romanima/filmovima nema fantasyja ni horora – po čemu je Stephen King najpoznatiji. Nešto sitno u 'Zelenoj milji', ajde... Ali nebitno za radnju i ukupni dojam. 'Shining' je, pak, posebna kategorija, osobno mi je taj film u top 20 svih vremena, pa sam neobjektivan.

Bez konzultacija s internetom, časna riječ, znam što poludjeli Jack Nicholson, alias Jack Torrance, piše zatočen u hotelu u planinama Kolorada – 'all work no play makes Jack a dull boy'. Cijelu knjigu sastavi od te rečenice, pišući je na različite načine...Uznemirujuće,  kao što je i cijeli film uznemirujuć. King je maestralan u prikazivanju buđenja i razvoja tog Zla, koje je pritajeno u svima nama, pa se dosta lako staviti u situaciju osobe koja polako postaje Zlo, kao i u situaciju osobe koja je ugrožena Zlom. Tu je, oko nas, blizu, iza ugla, pitanje je trenutka kad i kako ćemo se sresti sa Zlom i hoćemo li na taj susret biti spremni. King, inače, nije bio zadovoljan filmskom verzijom 'Shininga', tko će ga znati zašto, kasnije je snimljena mini serija kojom je bio zadovoljniji, ali... Po mom mišljenju to je druga liga u usporedbi s Kubrickom i Nicholsonom.

Tu smo negdje, blizu poante... Podsjetivši se na Stephena Kinga išao sam malo istraživati, imajući u glavi neku općenitu ideju o njegovoj ulozi u pop kulturi. Podrazumijeva se da je moja općenita ideja bila prilično daleko od stvarnosti –a stvarnost je daleko premašivala moju ideju. Njegove su knjige prodane u nekih 350 milijuna primjeraka, što nadmašuje broj nosača zvuka koji su prodali Beatlesi! Mislim da ne treba elaborirati taj fascinantan podatak... Hiperproduktivan je autor, napisao je čak i knjigu o tome kako biti pisac i kako pisati knjige. Sam naslov 'On writing: a Memoir of the craft' ukazuje na to kako sam sebe vidi – kao zanatliju. Pisanje je, drugim riječima, zanat. Postolar je zanatlija, urar je zanatlija, zlatar je zanatlija, ali je i pisac zanatlija. I to s punim radnim vremenom; zatvoriš se u svoju sobu i u svoj svijet na šest sati, i izlaziš tek kad odradiš puno radno vrijeme. Biti u svom svijetu, boriti se protiv Zla kojem je sam autor smislio oblik i pojavnost, i tražiti načine da se to Zlo pobijedi ima i puno mana – King se neko vrijeme borio protiv alkoholizma i drugih ovisnosti. I pobijedio, jasno.

Nabrajanje svih njegovih radova ne bi imalo nikakvog smisla, nabrajanje svih njegovih radova prema kojima su snimljeni filmovi ili serije ne bi imalo nikakvog smisla,  pokušat ću to nekako selektivno odraditi. Prvi njegov veći uspjeh, a on sam definira uspjeh u pisanju mogućnošću unovčavanja čeka koji je za to pisanje autor primio, bila je novela 'Carrie' davne 73'. Dakle, tinejdžerka s latentnim telekinetičkim moćima – a one se kroz novelu razvijaju – izložena je neprekidnom maltretiranju u školi zbog svoje neugledne pojave i neobičnih vjerskih stavova koje joj je usadila dominantna majka. Priča završava njenom osvetom cijelom gradu, stotine mrtvih, uništavanje zgrada i svašta nešto. Bizarni podatak je kako je 'Carrie' bila zabranjena (!!) u velikom dijelu američkih škola tijekom devedesetih zbog nasilja, neprimjerenog rječnika, seksa i negativnog pogleda na vjeru. Prvu je filmsku adaptaciju 76' napravio glavom i bradom Brian De Palma, i to uz popriličan uspjeh – ozbiljnu zaradu, dvije oscarovske nominacije (Sissy Spacek kao Carrie za glavnu ulogu) te trajni ostanak na ozbiljnim listama najboljih horora svih vremena. Kasnije je bilo još adaptacija, čak uz postavljanje mjuzikla na Broadwayu.

Sličnu su sudbinu imale sve Kingove uspješnije knjige, sad vjerojatno shvaćate zašto izbjegavam puka nabrajanja. I slične su teme stalno prisutne nakon 'Carrie'– ljudska glupost, pokvarenost, preispitivanje vjere, osveta, moral, sve razrađenije i suptilnije.

Prvi put sam se s Kingom susreo negdje početkom osamdesetih, na dugim i predugim putovanjima s aerodroma na aerodrom na kojima svrha putovanja blijedi i ustukne pred užasom višesatnog sjedenja na premalom i neudobnom sjedalu bilo je užasno dosadno – spavati u prometalima nikad nisam mogao – pa sam kupovao ona jeftina 'paperback' izdanja po aerodromima. Na engleskom, ali King piše na takav način da njegov engleski mogu čitati bez većih problema. Samo da se dignem, knjige su u drugoj sobi...

Ups, nisam ni znao koliko ih imam... Na polici su još uvijek 'Thinner', 'Pat sematary', 'The Stand', 'Salem's lot', a bogami i 'Carrie' je tamo. Uz nešto knjiga objavljenih na hrvatskom.  Nadam se kako niste čitali ni gledali 'Pet sematary'... U doslovnom prijevodu 'Groblje kućnih ljubimaca'. Mislim da je to Kingov najstrašniji horor, tada – s dvadeset i nešto sitno godina – imao sam živaca čitati, mislim da danas ne bih mogao. Prethodno spomenuti 'Uljez' nije ni blizu; na skali horora od jedan do deset 'Uljez' je na šest, a 'Pet Sematary' na devet i pol, možda na devet i tri četvrtine. Da ti se sledi krv u žilama. Ukratko, predložak je sljedeći – obitelj iz Chicaga dolazi u provinciju (država Maine, tamo King živi, tamo se događa dobar dio njegovih radova), i otkriva da je blizu njihove kuće groblje kućnih ljubimaca na kojem lokalna djeca pokapaju pse, mačke, papige... Nekoliko trauma i noćnih mora potom, njihov mačak Church strada pod kotačima auta, a njihov susjed odvodi 'pater familiasa' na groblje kako bi pokopao Churcha, ali... To nije znano nam groblje kućnih ljubimaca, to je staro indijansko groblje nekoliko kilometara dalje. Nakon što je pokopan prema susjedovim strogim uputama, mačak se sutradan vraća kući, no... Nije to isti karakter. To je sad nadrkani, smrdljivi mačak koji lovi ptice i miševe i brutalno ih čereči zbog osobnog zadovoljstva. Nekoliko mjeseci kasnije na fatalnoj cesti pogiba i njihov tek prohodali sinčić, a otac ga odlučuje vratiti u život na isti način na koji je vraćen i Church, unatoč susjedovim upozorenjima da to ne radi. Užas, a? Sinčić se vraća kao utjelovljenje zla, tj. Zla, uzima očev liječnički skalpel, njime ubija susjeda, pa potom i vlastitu majku koja je u međuvremenu stigla na poprište. Otac ubija sina i mačka vraćene u život, i na rubu ludila odlučuje vratiti i suprugu pokapanjem na indijanskom groblju. U zadnjoj sceni nova verzija supruge ulazi mu u sobu mumljajući 'Darling' ustima punim prašine i zemlje. Čitatelj mora sam sebi postaviti ono fatalno pitanje 'što bih ja učinio u istoj situaciji?'. Treba li pokušati? Do kuda ići? Kada odustati? Kako se pomiriti s gubitkom? Koje posljedice sam spreman prihvatiti? I ono najfatalnije od svih fatalnih pitanja, ono koje definira ludilo: koliko puta ću učiniti istu stvar, istu pogrešku, očekujući drugačiji ishod?

Nikad nisam čitao nešto stravičnije od ovog, nikad niti neću. Možda sam u strahu od toga da ipak nađem nešto stravičnije pomalo odustajao i odustao od Kinga. Ili sam otkrio neke druge autor(ic)e za kraćenje vremena na putovanjima. Tko će se više sjetiti.

Osjećam se kao da sam netom završio tekst, ne mogu smisliti ništa efektnije od netom prepričanog kraja. Zato dodajem samo kako je posebna Kingova kvaliteta to što se s vremenom uspijevao prilagoditi zahtjevima novog i drugačijeg vremena, zato i dalje stvara. Uključio je digitalno doba u romane, pa tako kod njega mobiteli postaju smrtonosni (ne čitati!), počeo je online razgovarati s fanovima, radio je na scenarijima, objavio sedam audio knjiga, te i dalje, sa sedamdeset i pet godina opravdano i ponosno nosi epitet 'kralja horora'. Ili 'King of Horor', kako bismo bolje razumjeli igru riječi.


Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.