Već  godinama, ma šta godinama, bit će tu i desetljeća, putovanje moje obiteljske enklave prema moru ide nekako ovako: kroz Liku i u odlasku i u povratku projurimo autoputom s dozvoljenih stotrideset – kroz tunele sto – i duboko uzdišemo 'tu ćemo jednom stati i obići ovaj netaknuti, a prekrasan kraj'. I tako smo duboko uzdisali jedno, štajaznam, stotinu puta. No, ovog je ljeta uzdisanju došao kraj; prilikom trećeg povratka s Jadrana stadosmo na dva dana u malom mjestu K. pokraj nešto većeg, a opet za nas iz Zagreba malog mjesta P. Kako sam ponešto inertan, ponešto i lijen, a ponešto i prezirem – makar sam svjestan da bez toga danas postojanje praktički pa nije moguće – cyber svijet, dogovorio sam se telefonom s privremenim gazdama, bez puno guglanja, bukingadotkom i erbienbija. 'Zauzeti ste? Dobro, a imate nekog prijatelja, rođaka, sumještana…? Imate? Super! A i vi ste zauzeti? Dobro, a imate nekog prijatelja, rođaka, sumještana…? Imate? Super! Slobodni ste? Super!'. Tako je to nekako išlo, iz trećeg pokušaja dogovorili smo se za datume te-i-te.

Završismo tako u malenoj drvenoj kućici iz one stare priče o Ivici i Marici, mala kućica iz bajke koja sve što treba imati doista i ima – i kuhinjicu i krevetiće i klimicu i televizorčić i frižiderčić i rakijicu i terasu s koje se ne vidi ništa drugo osim stoljetne šume kroz koju se nazire rijeka Lika. Ma fantastično! Na svaki se moj korak čitava kućica lagano zaljulja, takva je to kućica, prednji dio je na stupovima visokim pet, možda šest metara, ispod nje padina i proplanak. S trideset i osam stupnjeva, koliko je auto pokazivao kad smo se penjali na Velebit s morske strane, došli smo na osvježavajućih trideset i pet. Nema veze, noć će biti svježija… Uživali smo tako u pogledu na razne boje zelenila, u šuštanju lišća, u izostanku bilo kakvog zvuka proizvedenog od ljudskog roda, dok se nije potpuno smračilo. Mrak, težak mrak se spustio na kućicu, na terasu i na nas. Duhovit kakav već jesam, kažem supruzi 'slušaj, ovo je idealan predložak za neki horor film – nitko ne zna gdje smo, nema pisanog traga da smo ovdje, a meni baš i nema signala na mobitelu. Da sad nestanemo, da nas napadu medvjedi ili vukovi ili Ličani ili vukodlaci – pretvorili bismo se u noticu u crnoj kronici, a naše bi ostatke pronašli tek arheolozi za dvije tisuće godina'. Kako to obično biva, tek što sam to izgovorio, iz šume su se začuli šumovi vjerojatno karakteristični za svaku šumu, ali za nas iz velikog grada… vrlo neobični. Mislim, normalni su mi zvukovi tramvaja, automobila pod prozorom, dostavnih kamiona, supijanih tinejdžera bez roditeljskog nadzora, koji u sitne sate bauljaju po kvartu jer ne znaju što bi drugo sa sobom, lavež pasa koje su vlasnici izveli u šetnju, u vječitoj potrazi za društvom, ljubavlju i bespogovornim pokoravanjem, ali mi zvukovi šume nisu pohranjeni u sivoj kori. Ne znam jel to srna, jel to medvjed, jel to voajer, jel to nešto deseto, al apriori mi se čini opasnim što god to u šumi bilo. A i supruzi, jasno, pa smo se na prve glasnije i bliže zvukove strateški povukli u kućicu, zaključali se, spustili zavjese, i zavukli u krevete.

Iz sna nas je prenulo lagano ljuljanje kreveta, što bi značilo da se ljulja čitava kućica, što bi značilo da netko hoda po terasi.  Čovjek, životinja…? Pa smo osluškivali, 'pssssst', pa smo doista i čuli korake po terasi. Tko će od nas biti dovoljno hrabar da pogleda kroz prozor? 'Ti si muško'. 'Možda sam anatomski muško, ali ti nosiš hlače u našoj familiji'. Pa nekakvo grebanje, pa dva-tri udarca metala u metal. Koji je ovo k….? Dva dana kuliranja ili novela Stephena Kinga koja će biti prodana u dva milijuna primjeraka, pa potom i ekranizirana uz dobit od sedamdeset milijuna dolara?! Nekakav lički Shining?! Nek me glumi Christian Bale, a suprugu… evo… Urša Raukar, jako su slične.  A kad sam čuo škripanje kvake koju je netko ili nešto stisnulo prema dolje u pokušaju otvaranja vrata, bilo mi je dosta – skočio sam u onom mraku, napipao nož u ladici i počeo urlati 'pustite nas na miru!!!'

I sad deletajte posljednji pasus – naravno da se ništa od toga nije događalo tijekom noći, noć je bila mirna da mirnija ne može biti. Ujutro sam se kao i obično probudio prvi i dok sam pio kavu preko ograde mi je pretrčala mala siva vjeverica, pa se popela na krov i nestala s vidika. A dva su djetlića kuckala po kori drveća na tri metra od mene. To je bila najveća pogibelj kojoj smo bili izloženi – potencijalni napad male sive vjeverice i/ili dva djetlića – tijekom boravka u kućici na kraju mjesta K., koje je blizu nešto većeg mjesta P. Tog smo dana doručkovali i popili još jednu kavu u P., obišli smo spilju Grabovaču, pojeli janjetinu u restoranu A., gdje smo upoznali i kuharicu (imamo zajedničku prijateljicu, a draga nam je K. spakirala i škripavac da ga odnesemo, hvala još jednom) otišli do utočišta medvjeda u Kuterevu, motali se po Tonkovića vrilu i Majerovom vrilu, gdje nastaje Gacka, popili pivu & colu u tamošnjoj pizzeriji Ruspante koja je bila krcata (još smo bili siti od janjetine, pa nismo jeli iako ide priča da je pizza tamo sjajna – rade je s domaćim sastojcima), obišli Kosinjski most i potom se vratili na terasu kućice, ponavljajući sinoćnju rutinu. Prilično hektično, sve skupa. Bilo mi je žao što nismo koji sat-dva-tri više proveli na terasi, zureći u zelenilo. Ali, za idući dan prognoza je bila šugava (i obistinila se…), pa hajd da obiđemo što je više moguće u jednom danu.

Kako sumirati te dane…? Kao prvo – iskustvo je vrijedno ponavljanja. I ponovit ćemo ga, sigurno, nešto pripremljeniji. Ljudi su dragi, nasmijani, srdačni, susretljivi, gdje god smo bili. Krajolici su spek-ta-ku-lar-ni.  Turizam… nije u povojima, turizam u Lici ne postoji. Turista ponešto i ima, ali turizma nema. Što drugo reći ako nemo'š popiti pivu – ili općenito doći do bilo kakve vlage - na trideset kvadratnih kilometara, a na trideset i pet stupnjeva?! Osim ispred dućana… Ako naletiš na dućan… Mislim, izostanak turizma ima svojih prednosti i mana, naravno, to je podložno pro et contra diskusiji. Možemo reći i da je bolje ovakvo stanje nego drvene čaplje i školjke iz Andamanskog mora i indijski parei i brazilske japanke na svakom koraku. Infrastruktura? Takva da sam od četiri sata u autu tri sata imao glavu u torbi jer se na pokrajnjim cestama ne možeš mimoići s autom iz suprotnog smjera kad naiđe. Ni sad ne znam kako smo preživjeli bliski susret s miješalicom negdje između Kosinjskog mosta i P. Znam samo da su mi se na čelu pojavile kapi ledenog znoja dok sam u retrovizoru gledao miješalicu kako se udaljava.

Tajming povratka u Liku? Možda kad ponovo otvore Cerovačke pećine, najveći spiljski kompleks u Hrvatskoj, koje se trenutno preuređuju. Možda. Ali vratit ćemo se, sigurno.

Za Ford piše Zoran Čutura

Stvarno se ne bi mogla okarakterizirati ljepoticom. Čak ni zgodnom. Bila je mala, bila je neugledna, onaj tip na koji u prvom trenu apsolutno nitko ne bi obratio pažnju. To jest pozornost, u duhu hrvatskog jezika… No, bila je fatalna. Da, prije svega ostalog bila je fatalna. Nisam siguran je li toga bila svjesna, te fatalnosti, ali se na terasi pojavljivala elegantnim hodom, onako manekenskim, nogu ispred noge, 'evo me, znam da ste me očekivali, sad ću vam neko vrijeme praviti društvo, i nadam se da to znate cijeniti'. Nisam brojao, ali je minimalno deset ljeta proboravila na našoj terasi i u blizini. Prošlo ljeto bilo je prvo nakon dugo dugo vremena da se nije pojavila. Susjedi su nam rekli da je umrla, da je krepala, mačke to odrade tako da se povuku u osamu kad osjete da dolazi kraj i izdahnu bez svjedoka.

Ne znam kako smo je prije zvali, nisam siguran jesmo li je uopće ikako zvali, ali kad smo joj shvatili obrazac ponašanja, životni modus operandi, prozvali smo je Drolja. Ta je mala maca imala dva okota u sezoni, jedan početkom i jedan krajem ljeta. Njen biološki ciklus bio je potpuno prilagođen dolasku turista u Mjesto. A i mi smo turisti… U kategoriji 'cvrčaka', kako to kažu domaći ljudi – oni koji dolaze s lijepim vremenom i odlaze kad se dani skrate i počnu se vaditi jaknice iz ormara. Nestajemo kad i cvrčci nestanu, oni pravi, iz Nazorove pjesme. U svakom slučaju se ta mala maca jednog dana niotkuda tiho pojavila, i ušla je u legendu. Kao i Doc Holliday, za one koji su odrastali na romanima s Divljeg zapada. Stvarno, najiskrenije, nije ličila ni na što – bijelo siva mala maca. Brzo smo mi prihvatili nju, kao što je i ona prihvatila nas, stvoreno je međusobno povjerenje, za nju smo ostavljali jastučiće na stolicama kako bi noću spavala na mekanom, ostavljali smo joj ostatke ručka u zdjelici, ponekad smo čak kupovali i mačju hranu, a ona je to vraćala donoseći nam ponekog skakavca ili miša pred vrata – standardni odnos čovjeka i mačke, reklo bi se. Razvila je besprijekorne manire i prije dolaska k nama, nije ulazila u kuću – možda smo je zatekli pet, šest puta u tih deset godina kako stoji na sred sobe, čisto zbog radoznalosti, a bez ikakvih zlih namjera – a ako je nešto htjela samo bi stala na prag čekajući da je primijetimo. Ako je nešto baš jako htjela digla bi se na zadnje noge, kao da moli. Nikad nikoga ta maca nije ogrebala.

Kad je prvi put nestala na nekoliko dana, malo smo se iznenadili (što smo krivo napravili, nije se valjda uvrijedila, nije valjda našla nekoga tko je bolje tretira…), iako je tome prethodio rast trbuha. Kvragu, prethodno nismo imali nikakvih iskustava s mačjim trudnoćama… Pa se pojavila sva krvava, mršava, ispijena, na onakvu nikakvost bila je još nikakvija. Nakon nego vremena sa sobom je dovela i mačiće, taj prvi put, i onda smo pohvatali tu rutinu. Mačići bi odrastali na našoj terasi, prvo bi sisali, pa onda prešli na normalnu hranu, pa bi onda ona počela tjerati ženske mačiće (ne znam kako drugačije da se izrazim…), a još bi neko vrijeme zadržavala muškiće. Shvatili smo – tjerajući curice ona čuva svoj teritorij, našu terasu, neka si same nađu neke druge Ljude kojima će se uvaliti, a dečkići će ionako postati lutalice. I to se, u tih desetak godina, događalo dva puta po sezoni… Negdje između četrdeset i pedeset mačića je odraslo na našoj terasi, a Kraljica Mačka je držala i održala svoj teritorij.

Nekoliko puta smo svjedočili borbama mačora za njenu naklonost. Ono, dvije zvijeri (ali stvarno zvijeri, prekaljeni ulični borci puni ogrebotina, rana, polomljenih ušiju…) se bore, mijauču, frkću, grebu se, a ona sve to mirno prati iz blizine. Znali smo intervenirati šmrkom, rastjerati to društvo, jer je bili nepodnošljivo i gledati i slušati te borbe. Šta žena može učiniti muškarcu… Pardon, što mačka može učiniti mačoru… A davno je Atomsko sklonište pjevalo o vaginalnoj manipulaciji, i nikakve pouke iz toga mi muškarci i mužjaci nismo izvukli. No, da; ne znam tko je prvi izgovorio ono 'vidi je, stvarno je drolja, uživa u tome kako se mačori bore za nju', supruga ili ja, ali jednom kad je bilo izgovoreno, više nije bilo nazad. Tako je mala droljasta maca postala i ostala Drolja. Felinae domesticus drolius.

Jednom tijekom tih deset godina sam sreo susjeda I. na fešti u Mjestu, prišao mi je i kazao 'hvala što mi pazite i čuvate mačku'. Malkice sam se iznenadio, a onda mi je objasnio da ono preostalo vrijeme godine on hrani Drolju, a kad je vani stvarno loše vrijeme, jaka bura, ledeno, kiša, čak je pušta i u kuću. Našim dolaskom seli se na našu terasu, ali se njemu redovito dođe javiti; pojavi se na vratima poručujući 'tu sam, nisam vas zaboravila, nemojte ni vi mene zaboraviti, vratit ću se kad furešti odu'. E, tad sam se stvarno počeo ozbiljno diviti Drolji – kakva mudra maca!

Posljednji je u susjedstvu kuću sagradio Nijemac. Pokazalo se da je to Nijemac dobra srca, kakav oksimoron… Uključio se u živote kvartovskih mačaka vrlo aktivno, prvo hranjenjem, a onda i sterilizacijom, kako bi mačja populacija oko naših kuća bila pod kontrolom. Usput, Drolju je zvao Suzy. Kakva Suzy, ti Nijemci stvarno ne kuže pod milim Bogom ništa, smijali smo se s druge strane zida. Ali, prije tri godine Drolja se pojavila u novim izdanju – s ogrlicom. Protiv buha, pretpostavljam. Ponižavajuće za Kraljicu Mačku, ali nije se doimala revoltiranom zbog toga. I nije to bilo sve, imala je bujniju i sjajniju dlaku, koja više nije bila gruba na dodir, a malo se i udebljala. Ono, proširila se u bokovima… Do te mjere da više nije mogla bez dodira proći kroz rešetke na ogradi, nego se provlačila k'o kriminalac kad bježi iz zatvora. Ukratko, Drolja je bila sterilizirana, Nijemac je to odradio, i bio je to kraj seksualnih aktivnosti za nju. Zaslužena penzija, reklo bi se. I ponašanje joj se ponešto promijenilo, više nije bila ona fatalna, elegantna, pa očajna i ispijena maca. Nadalje je s visine, svjesna svog doživotnog statusa, pratila stvaranje nove mačje hijerarhije u susjedstvu. Koja, apropos, nije bila stvorena ni proteklog ljeta; to je bio kaos, ništa drugo. Ne zna se k'o pije, k'o vodu nosi, sve se mačke nešto druže, pa se nešto svađaju, a niti jedna od njih nije zaslužila mjesto na našoj terasi.  Možda niti neće… Falila mi je Drolja, i falit će mi i idućeg ljeta.

 

Zoran Čutura