Pišući na ovim stranicama o osamdesetima, odnosno na trenutke mu iritantnu nostalgiju i fascinaciju tim gorko-slatkim godinama, skroman kakav očito jest moj kolega Čutura „zaboravio“ je jasnije istaknuti samog sebe, odnosno svoje domete u njima. Znan kao krilo specifičnog stila, igrač koji je zabijao kad drugima nije išlo, koji je bio majstor za kupljenje „otpadaka“ u reketu koji su se pretvarali u poene…, bio je – da se podsjetimo još jednom - u tim osamdesetima dvaput klupski prvak Europe u košarci s Cibonom i to kao član prve “petorke”. Na njihovom isteku, još uvijek kao mladić s manje od 30 na plećima okrunio se i naslovom svjetskog prvaka u košarci na prvenstvu u Argentini 90-e, doduše još u dresu Jugoslavije, ali to je tad i dalje bila jedina reprezentacija za koju je netko iz Zagreba ili Splita i mogao igrati. I kad piše da nije uputno glorificirati 80-e smatrajući da se time današnjim mladima šalje loša poruka u smislu “ma odustanite odmah” (citiram ga, „...sve što valja dogodilo se tada, vi nemate šanse to ponoviti“ gdje Zoran zapravo misli da je apsolutno potrebno i dalje pokušavati, raditi, stvarati...još i više) - već ga, za početak, demantiraju njegovi osobni dosezi. 

Naime, nitko normalan danas ne bi stavio ni kunu na okladu da ima šanse da će ijedan sportaš iz Hrvatske u narednih sto godina ponovno biti dvostruki klupski europski prvak s hrvatskim klubom i svjetski prvak sa svojom reprezentacijom.  Možda jedino u vaterpolu koji ozbiljno igra 7-8 zemalja, gotovo sigurno ne ni u rukometu koji ozbiljno igra 15-20 „repki“. U košarci više nikad, u nogometu nikad nismo ni bili blizu, barem što se klupskih natjecanja tiče. Hrvatska se nakon 80-ih digla snažno u individualnim sportovima, ali ti uspjesi više nisu bili posljedica sistematskog rada i sustava nego individualnog talenta podržanog uglavnom obiteljskim odricanjem i novcem da ne kažemo fanatizmom kao u slučaju Kostelića, Ivaniševića, Vlašića....  

Mala analogija iz  sporta u pop kulturu. Baš kao što „nema šanse da se ponove“ sportski uspjesi u kolektivnom sportu, tako nema šanse da ikad više jedan rokerski album poput „Crno-bijelog svijeta“ Prljavog kazališta iz tog doba na ovaj ili onaj način kupi 250 tisuća ljudi. Kao što smo konstatirali prije na ovom mjestu, na današnja top listi najslušanijih pjesama u Hrvatskoj, među 25 samo ih je par iz Hrvatske, što nije samo problem sve slabašnije kreativnosti hrvatske pop glazbe, već i srozavanja masovnog ukusa na zabrinjavajuće niske grane. Gotovo sam siguran da važna svjetska glazbena štampa više nikad neće pisati o nekom glazbenom fenomenu s ovih prostora kao što su to činili Melody Maker i New Musical Express šaljući reportere da izvijeste svijet o jakoj glazbenoj sceni za koju su zaključili da je jugoslavenski novi val drugi po snazi i kreativnosti, odmah do britanskog. 

Koliko je jeka 80-ih, ne bez vraga, jaka i danas, svjedoči činjenica da je u prošloj godini na fizičkim formatima glazbeno zainteresirana publika najviše kupovala ne neki novi naslov, već su najprodavanija bila dugoočekivana reizdanja iz 80-ih; Haustora, Šarlo Akrobate i znamenita Paket Aranžman kompilacija beogradskih bendova koje je svojevremeno otkrio zagrebački Jugoton i novom valu dao pravo građanstva. 

Kad čitate knjige o novom valu i sjećanja glavnih protagonista s kraja 70-ih i početka osamdesetih, uvijek se kroz priče o motivaciji zašto se netko dohvatio gitare i osnivanja benda provlači isti ili sličan obrazac sabijen u osjećaju da se na gradskom asfaltu nudilo malo sadržaja i da su mnogi zapravo patili od dosade vulgaris, pa ih je to povuklo da stvore nešto svoje. Na neki čudan način, izostanak danas samorazumljivih luksuza, bila je prednost, a ne hendikep. Drugim riječima, obilje bilo čega, od materijalnih stvari do zabavnih sadržaja može biti komforno, ali također i kontraproduktivno za akciju i kreativnost, lako može od čovjeka (mladog napose), učiniti samozadovoljnog promatrača umjesto nekog tko kreira nešto novo. U tom smislu, bilo bi baš zanimljivo znati mišljenje Zorana Čuture smatra li da bi u osamdesetima postao objektivno veliki sportaš kakav je bio da je u formativnim godinama kao klinac imao sve što zaželi bez puno truda, mobitel za beskrajnu komunikaciju s prijateljima, Netflix s bezbroj filmova i serija za cjelonoćni ili cjelodnevni binge-watching na ekranu od 65 inča u HD rezoluciji, svu muziku ovog svijeta udaljenu samo par klikova, bespuća društvenih mreža na raspolaganju zbog kojih su (između ostalih) kvartovska sportska igrališta pusta…

Dakako, ovdje nije namjera slaviti oskudicu u osamdesetima, još manje je prizivati kao dobar recept za pobuđivanje kreativnosti i posvećenosti u postizanju velikih ciljeva, od znanstvenih do kulturnih i sportskih, ali neosporno jest da je u tom i takvom sustavu mnogo ljudi i kolektiva na raznim poljima, zahvaljujući njemu ili njemu usprkos, činilo stvari koje se i danas opisuju zlatnim slovima. Istina, bilo je vožnje na par-nepar, bilo je redukcija struje, bila su samo dva televizijska programa, strani naslovi na gramofonskim pločama u trgovine i filmovi u kina stizali su sa zakašnjenjem koje se mjerilo i godinama, čekali smo u redu za kavu, ulje i deterdžent i to se zna potegnuti kao argument da u socijalizmu ništa nije valjalo. Drugi će pak reći – i neće biti u krivu - da su to tričarije u odnosu na bitne stvari koje su u osamdesetima običnom čovjeku bile dostupne, a danas su većini noćna mora.  Kao i u desetljećima prije, ali ne i poslije, svatko tko je želio raditi, radio je. Onaj tko je radio mogao je dobiti stan, obično baš od firme u kojoj je radio, što je danas nezamislivo. Kao što je nezamislivo da danas radnik zida vikendicu, dakle drugu nekretninu, na moru ili negdje uz rijeku. Radio netko ili ne radio za plaću, mogao je školovati djecu do fakultetske diplome jer je sustav tako funkcionirao, na principu solidarnosti, baš kao i u zdravstvu. Istina, u osamdesetima je znala divljati i inflacija, ali i to koliko god išlo na štetu svakodnevnog životnog standarda  – opet u bitnim stvarima -  s druge strane masi išlo na ruku. Svatko tko je recimo, kupio stan, auto ili podigao vikendicu pomoću kredita, inflacija je pojela rate, pa nije bila rijetkost da kutija cigareta košta više negoli rata kredita za stan tamo negdje krajem osamdesetih… 

U svakom slučaju, kad se pogleda što se izgradilo u osamdesetima u jednom sustavu gdje je bilo malo novca, puno onih koji su živjeli skromno, ali rijetko tko u bijedi, i ostavilo narednim generacija, kakvi su se glazbeni hitovi za sva vremena objavljivali, kakvi kino –hitovi snimali, kakve knjige pisale, kakve sjajne medalje i prvenstva osvajale…, da osamdesete su bile grandiozne godine i imamo ih se zašto po dobru sjećati. Ima doduše nešto u tezi da su ljudi koji ih se sjećaju iz prve ruke nostalgični jer su bili mladi, kako je to Jasenko Houra lijepo sročio „sve je lako kad si mlad…, svako odijelo dobro ti stoji, ma svaka rana manje boli…“, ali osim neopipljivog sentimenta, postoje brojni fizički dokazi koliko smo veliki bili ili veći tada nego smo danas. Postoji opipljiv razlog zašto su u kolektivnom pamćenju osamdesete tako posebne i možda ne treba tražiti dublji razlog od toga da su zaista bile posebne. Sjetim se često rečenice umirovljenog političara makjavelističkog tipa Andrije Hebranga koji je odgovarajući o nasljeđu Franje Tuđmana i njegovim tamnim stranama poput privatizacije koja je zapravo bila legalizirana pljačka stoljeća, odmahnuo rukom i rekao da su takve stvari možda bitne onima koji su ih proživjeli, ali „za 50 ili sto godina, nitko neće spominjati tamo neku privatizaciju, ostat će zapisano jedino da je Franjo Tuđman bio taj pod kojim je ostvaren stoljetni san o samostalnosti Hrvatske“. I nije bio daleko od istine. Vrijeme liječi i filtrira. Tako će biti i s osamdesetima. Par-nepar, stabilizacija, inflacija, nitko se toga neće sjećati uskoro, ovo su ionako životni prostori koji proživljavaju permanentnu krizu. Zauvijek će ostati novi val, „Sunčane strane ulice“, Grlićevih filmova, uloga Radeta Šerbedžije, Ene Begović i Mire Furlan, Tribusonovih i Pavličićevih knjiga, Dinamove 82., Dražena Petrovića i dani slave kolektivnih sportova…

Dalo se iščitati iz ogleda od osamdesetih mog kolege (na stranu njegove visoke spisateljske i ljudske vrline, ponosan sam što pišem njemu uz bok prije svega jer mi je kao klincu uljepšao osamdesete), kako mu zapravo ide na živce što ga u „javnim i polujavnim“ istupima redovito drepaju da govori o tim vremenima. S pozicije promatrača, pa i novinara po vokaciji, to se vidi savršeno normalnim. Ne pitati Zorana Čuturu o osamdesetima bi zapravo bio gaf. To je nešto kao da dođeš na koncert Dona McLeana i ne čuješ na kraju „American Pie“ na kraju ili da Zoran Predin kojeg smo zajedno gledali u „Lisinskom“ nedavno preskoči „Ne mi dihat za ovratnik“ ili „Naj ti poljub nariše ustnice“. To je tako, poznate ljude se vezuje uz njihove zvjezdane trenutke, i očekuje se od njih da im se iznova vraćaju. 

S obzirom da osamdesete neće nestati, pa onda ni nostalgija s njima, već bi prema gore napisanim njihov odjek mogao samo jačati do razine mita, Zorane, spremi se. Najgore tek dolazi!

Za Ford piše Tihomir Ivka