Pa o čemu da čovjek piše u ove blagdanske dane nego o – nogometu?! Siguran sam da nikad više nogometa na nekom velikom natjecanju nisam gledao, a nikad nisam manje osjećao da se nešto veliko i bitno događa... Kriv – ili zaslužan – za to je ovaj neobičan neobičan termin Svjetskog prvenstva, kad je u Zagrebu hladno, kišovito, zasniježeno, i ono što se zbiva na cesti zbiva se oko adventskih kućica.

Samo mala digresija; advent ponovo nije došao do Jaruna, isti je onaj bor od proteklih godina okićen, i jedino što se šareni u kvartu su prepuni kontejneri za smeće. Ne može čovjek reći kako nisu dekorativni, plavi, žuti, zeleni, sivi, crni, iz kojih se prelijevaju vrećice također silno živopisnih boja. Ali... nekako nisam očekivao da ću u takvom ambijentu čekati Božić & Novu godinu. Bez obzira na šarenilo. Onih plavih vrećica, koje su trebale simbolizirati novu eru u postojanju ovog grada, ima najmanje. Dva i pol mjeseca prije uvođenja plavih vrećica sustavno mi je ispiran mozak svakog dana, a dva i pol mjeseca nakon uvođenja plavih vrećica izgleda da se ništa, barem ništa bitno, promijenilo nije u svezi & glede smeća u Zagrebu. Volio bih da griješim, ali zaključak hypea oko smeća mora biti 'what a waste'. Kakvo uzaludno trošenje medijskog prostora, mozgova i vremena vlasti, oporbe i stanovništva, vjerojatno i novaca poreznih i prireznih obveznika! Po tristodevedesetisedmi put osjećam se budalom gledajući hrpe otpada pod vlastitim prozorom.

Mda, nastavljam prvi pasus... Za vrijeme onih dobrih, starih ljetnih termina velikih natjecanja puno se toga događalo na cesti, na otvorenim terasama kafića, navijanja su dopirala iz podruma i s krovova, auti i balkoni su bili okićeni zastavicama – ili općenito crveno bijelim kockicama i kvadratićima u bezbroj varijanti – sad je sve prošlo nekako drugačije, mirnije, bez obzira na uspjeh naše reprezentacije. Tja, inače Argentinci zimi gledaju svoju reprezentaciju, ovaj put smo to bili mi. Zime su u Buenos Airesu hladne i vjetrovite, temperature osciliraju između osam i trinaest stupnjeva. A na dan međusobnog polufinala imali su jako ugodnih 27 stupnjeva, idealno za ulice, trgove i terase. U Zagrebu je bilo oko nule... Zaslužili su, neka im. I prolaz i lijepo vrijeme uz prolaz. Da, veliki uspjeh za našu reprezentaciju! S dugogodišnjim stažem u sportu nanovo i nanovo moram podsjećati navijače s kojima razgovaram, salonske navijače, da parafraziram Krležu, kako je veliki uspjeh naše reprezentacije i sam plasman na svako veliko natjecanje. Pa je onda novi uspjeh prolaz svakog kruga na tom natjecanju. Ulazak među četiri najbolje svjetske reprezentacije, pa onda i uzimanje trećeg mjesta,  je apsolutna senzacija.

Eventualni problem u tom konceptu može biti tek k....nje onih koji s nogometom imaju ozbiljne veze, pridaju si i na krilima reprezentacije i ustupljenog prostora u medijima veći značaj no što ga stvarno imaju. Recimo, u najavi utakmice s Argentinom Tomislav Ivković – moja generacija, sjećam ga se dok je igrao, tj branio, baš kao što se i on mene jamačno sjeća dok sam igrao – reče i ostane živ otprilike ovo 'u nogometu ne može odlučivati pojedinac, nije to košarka, nogomet je puno kompliciraniji sport'. Alo, buraz... zalutao si... I nogomet je, baš kao i košarka i rukomet i odbojka i vaterpolo i football i hokej kolektivni sport u kojem odlučuju najkvalitetniji pojedinci, a svi su dozlaboga komplicirani. Za neplivače je, recimo, vaterpolo daleko najkompliciraniji... . Hrvatska na ovom turniru bez Modrića, bez Livakovića? Argentina bez Messija? Francuska bez Mbappea? Ili prekjučer bez Zidanea? Brazil bez Pelea? Argentina 86' bez Maradone? Koji pređe polovicu terena, predribla sedam Nijemaca i ubaci loptu u gol. Nije odlučio pojedinac? Ma tko je onda odlučio, majke ti mile?! Svaka će majka u Hrvatskoj reći kćeri koja dođe na prag seksualne aktivnosti 'čuvaj se bubnjara, fotića i golmana, ćerce moje'. I ostali su se nalupetali svega i svačega – izuzimam ultra analitičnog Samovojsku, on je 'something completely different' – ali sve sam to već i prije čuo; spomenutu paralelu nogometa i košarke po prvi put. Božmesačuvaj.

U svakom ću razgovoru, to priznajem, izdvojiti nogomet iz društva svih ostalih sportova, to je posebna kategorija. Nogomet je pravi, autentični narodni sport, svi misle da ga razumiju, svi misle da mogu biti treneri i selektori, naslušao sam se tih šankovskih razgovora u proteklih mjesec dana. To je fantastično objasnio predsjednik UEFE Aleksander Čeferin prilikom ljetošnjeg gostovanja kod Tončice Čeljuske. Turbo pametan frajer, taj si ne bi dozvolio usporedbu nogometa s nekih drugim sportom... Tko je gledao – gledao je, a tko nije – nije. Sori. U nogometu svake dane večeri nominalno slabija ekipa može dobiti nominalno jaču ekipu, to je vrlo specifično i ne događa se tako često u ostalim sportovima. U nogometu se okreće ogroman novac, najbolji su nogometaši velike planetarne zvijezde, barem za vrijeme ovakvih natjecanja važniji su i od glumaca i od manekenki i od kraljeva i od premijera. Eto, u našem su mikrokozmosu Plenković i Milanović bili potisnuti u drugi plan od Gvardiola, Perišića i društva. Najnapetije u njihovim istupima postalo je pitanje hoće li se napokon neki gumb/dugme/botun s njihovih prenapetih sakoa odvojiti i silinom metka pogoditi nekog novinara ili čak kamermana u oko – ne mogu toliko brzo mijenjati odjeću koliko se mogu nadebljati na službenim ručkovima i večerama. Ugodnije se živjelo, zadržimo takvo stanje stvari!

Taj nogomet uvijek prate nekakve domaće, lokalne, samo nama karakteristične pi.....je. Ono prošlo Svjetsko prvenstvo pamtit ću (i) po Thompsonovoj vožnji autobusom s reprezentativcima. Odmah se nasekiram... Ovo ću pamtiti (i) po kavi u kvartovskom kafiću, kavi na kojoj mi je frend gurnuo mobitel pod nos. Zna da to ne podnosim, dovoljno dugo se znamo, rekoh – mora biti nešto stvarno važno. A u mobitelu Aco Stanković, NU2, priča nešto kao 'tko vam je kriv što vjerujete kako su nogometaši naši najbolji ambasadori, oni su najbolji ambasadori sami za sebe. Nogomet je zabava, a to što vi imate dojam da netko na travnjaku gine za vas, moguće je da je to vaš problem'. Naravno, te su rečenice plasirane izvan konteksta emisije i izvan konteksta cjeline – inače se emisija od prije, mislim, šest godina može naći na onome, kakoseonozove, jubitu. A nakon tih Stankovićevih riječi ide ono što je kreativni montažer/ka u konačnici namjeravao: tajna veza Stankovića (i svih ostalih koji se usuđuju reći išta protiv nogometaša, velebitske degenije, štrukle, kulena i svih ostalih nacionalnih simbola)i operacije 'slog' u izbedbi 'Yuta-e' tj jugoslovenske tajne armije.

Stankoviću, gospodinu Stankoviću, ovom prilikom – nikad prije to nisam učinio, ne znamo se – čestitam na dugovječnosti i kvaliteti NU2, i postavio bih pitanje može li se ući u trag autoru i djeliteljima ovakvih monstruoznosti, kako bi ih se na neki način procesuiralo?! Pa stvarno više dosta s jebenom jugoslavijom, prošlo svršeno vrijeme, nikad više, zbogom... Jučer smo čipirani cijepljenjem, danas nas ugrožava 'slog', stvarno bi bilo dosta cyberterora ravnozemljaša.  Kome to nije jasno stvarno je za psihijatriju. Pa neka tamo, pod posebnom paskom stručnih, kvalificiranih, osoba, montira(ju) i piše što god hoće, bez androida koji bi mu omogućio dijeljenje misli sa svijetom.  Iz Beograda sam uoči polufinala dobio klipić s televizije u kojem dvojica meni nepoznatih tipova krajnje ozbiljno diskutiraju o tome kako su grudi i stražnjica Ivane Knoll, instagram lutkice, umotani u oskudne crveno bijele kvadratiće, državni projekt iza kojeg stoji sam politički vrh Hrvatske. Isti misaoni procesi; koliko god autori takvih misli, a proizvodnja misli može biti vrlo  opasna, povijest nas tome uči, žele biti različitiji, toliko su sličniji.

Kad sam shvatio da imamo karte za kazalište u subotu navečer, odavno kupljene, a da se u subotu  igra tekma za treće mjesto, pomislio sam 'sad bi još najbolje bilo da nas netko na ulazu u Exit uslika i da sutradan osvanemo u novinama ili na nekom portalu s popratnim tekstom: ovi ljudi su članovi Yuta-a, jer nisu htjeli gledati utakmicu reprezentacije'. Ne bi me začudilo. Pa se operi nakon toga. Paranoja na hrvatski način. Laknulo mi je kad sam vidio da se tekma igra u popodnevnom terminu...

I za one koji su se uspjeli probiti kroz prilično, priznajem, kaotičan tekst, nagrada u vidu nekoliko rečenica Maria Stanića - vrlo, vrlo lucidnog frajera – dolazi na kraju.

-          Mislim da se ovakav termin za SP više neće ponoviti, jer će se igrači vratiti u klubove – koji ih ipak plaćaju – potpuno  iscijeđeni, tjelesno i mentalno prazni. U nastavku sezone će i igrači i klubovi trpiti, a posebno će trpiti oni klubovi koji daju puno reprezentativaca, u pravilu najkvalitetniji. Nadalje, ovo je nesumnjivo kraj jedne ere, jer je to bilo posljednje veliko natjecanje za Ronalda, Messija, pa i Modrića, a to su igrači koji su obilježili svjetski nogomet u posljednjem desetljeću, čak i duže. Što se naše reprezentacije tiče, osobno smatram da je ovo treće mjesto još veći uspjeh nego drugo u Rusiji. Zašto? Pitanje kontinuiteta... Dobro znaš, kao što i ja znam, da je u sportu najteže imati kontinuitet. Upravo to je ono što je nama, generaciji iz 98', nedostajalo. Tada su svi govorili 'ovo se dogodilo samo jednom, nikad više Bobana, Prosinečkog, Šukera'. A kad tamo... Legitimni nasljednici su se pojavili, i to nasljednici koji imaju kontinuitet rezultata. Ako ovom trećem mjestu pridodamo i završni turnir Lige nacija, možemo govoriti čak i o dominaciji. I zbog toga kapa dolje svima, i izborniku i igračima – zbori Mario.

Finale? Koga briga kad je istovremeno bio doček naše katarske ekspedicije.


Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.