POZDRAV IZ BEOGRADA

Prvi poziv sam otklonio, zahvalivši se prije dvije, možda tri godine, ali više ne znam zbog čega. Nakon drugog poziva tražio sam time out – viša sila, neka nepredvidiva zdravstvena situacija u široj obitelji – da bih ga potom prihvatio. Pozivatelj je bio Miško Marić, nekadašnji košarkaš Partizana, a zvao me da budem gost organizatora tijekom veteranskog turnira u košarci u Beogradu. Ako se to čime se rekreiraju, među ostalima, i penzioneri u kategoriji 65+ uopće može zvati košarkom... Ne potcjenjujem, nimalo, iz moje perspektive mogu se samo diviti onima koji i u toj životnoj dobi imaju dovoljno volje, želje, i dovoljno su dobro održavani, da brzim hodom prelaze teren gore – dolje. Podržavam koncept dok god nemam obavezu i sam se skinuti u dres pokazujući višak kila i godina. Hm, prilično je simptomatično to što se vrlo malo pravih, vrhunskih igrača rekreira na taj način. Nema veze, nije to bitno...

Usput, ta Miškova generacija Partizana je bila generacija odličnih igrača i odličnih tipova. Neke sam od njih sada i vidio, dvojicu s kojima sam bio najbolji nisam. Nisam ni mogao. Umrli su Milenko Savović i Boban Petrović, korona tj saobraćajna nesreća u JAR. 

Moram priznati da sam se iznenadio po dolasku, u razgovorima sam saznao da se radi o šesnaestom izdanju turnira, koji je počeo kao pozivni, uz četiri ekipe koje su sudjelovale, da bi dogurao do šezdesetak ekipa, što muških, što ženskih, koje su se loptale ove godine. Treba to organizirati, naći dvorane, smjestiti ekipe, prevoziti ih, zabaviti ih... Tim više što se radi(lo) o privatnoj inicijativi, bez značajnije podrške ikakve relevantne institucije. Turnir nosi ime Dragiše Šarića, prerano preminulog  (srce, 47) košarkaša koji je bio igrač onog Partizana koji je osvojio europsku titulu u Istanbulu 92'. Na tom se tragu – tragu održavanja sjećanja – cijeli turnir i popratne aktivnosti i baziraju, na tom sam tragu bio pozvan i ja.

I moram priznati da mi je bilo drago vidjeti neke zaboravljene ljude i prisjetiti se nekih zaboravljenih situacija...  Dio sam vremena, recimo, proveo s Nebojšom Zorkićem, s kojim sam prošao kroz mlađe dobne kategorije SFRJ. Jasno mi je da puno imena ništa neće značiti čitateljima, ali meni znače, jbg. Pa onda Radmilo Mišović, Čačanin koji je napunio 80 godina, dobio je plaketu organizatora. Inače je pet puta bio najbolji strijelac yu-lige igrajući za 'Borac' na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, s prosjecima od tridesetak poena. Tada, ako ste zaboravili, nije bilo trica... Kao da nas je netko sve uzeo s police, obrisao prašinu i prisjetio se kako se nekada davno bilo lijepo igrati s tim odbačenim igračkama... U jednom mi je trenutku prišao visok i mršav tip, podsjetivši me 'Dugi Damjanović'. Kasnije sam vidio i Srećka Jarića, oca NBA igrača Marka, bivšeg svekra brazilske manekenke Lime. Tja, o njemu nisu pisali oni časopisi koji se bave celebrityjima i tjednima mode. Ali, obojica su igrali za Radnički u sedamdesetima, kad sam ja – mali tupamaros – počeo pratiti košarku. Kakva je to ekipa bila! Prelević (Vučinić), Jarić, Ivković, Damjanović, Marović, vodio ih je 'Piva' Ivković, stariji brat poznatijeg Dušana Dude Ivkovića. Uzeli su jedno prvenstvo i jedan Kup, kraj svih onih većih imena. Eto, baš mi ih je bilo drago vidjeti, i osjetiti da me respektiraju kao što i ja respektiram njih.

Moja uloga? Malo se naslikavati, kazati koju riječ za javnost, sudjelovati u podjeli nagrada, ništa strašno. Uvijek se nanovo čudim kad shvatim koliko me se ljudi sjeća, i koliko me se ljudi sjeća po dobrom. Nisam za komplimente, ne znam se noisiti s njima, i ne znam kako reagirati kad mi komplimentiraju. Jedan od onih ljudi u dresovima, friško s terena – mislim 50+ - priđe mi i želi se fotkati 'zbog Vas sam počeo igrati košarku', 'ma nemoj me zaj...ti', ajmo se fotkati', 'zbog Vas i Kukoča'. Ostao sam zabezeknut, smrznut, nisam siguran jesam li uspio išta replicirati, čovjek ni ne zna da je to najveći mogući košarkaški kompliment u svijetu u kojem ja obitavam.

Nakon svega pitao sam Miška 'koji vam k.... sve to treba, čitav dan si na telefonu, ne spavaš, maltretiraju te danonoćno'. 'Eto, imam neko osobno zadovoljstvo, mislim da radimo nešto dobro i plemenito, a na kraju ćemo neka sredstva dati i djeci s posbenim potrebama'. 'Sve jasno, shvaćam i prihvaćam'.

U ta tri dana uspio sam se vidjeti i podružiti s ljudima nevezano uz košarku, najavio sam dolazak pa su malo prilagodili satnicu. Recimo, S. I N. provjerili su kazališta i odveli nas (da, i supruga je bila...) u Jugoslovensko dramsko na predstavu 'Čudo u Šarganu'. Sjajna predstava, tekst Ljubomira Simovića iz ranih sedamdesetih koji je bio i zabranjen (navodno nije drag ni aktualnoj vlasti...), uz raskošnu produkciju (kiša pada ili rominja cijelo vrijeme, a glumci u čizmama gacaju po vodi) i reprezentativan ansambl. Dovoljan bi mi bio i samo Boris Isaković, gledao sam ga prethodno i na filmu i u kazalištu; ako nije najbolji, a onda je sigurno među najboljim srpskim glumcima posljednjih godina. Recimo, u sjajnom i potresnom filmu Jasmile Žbanić 'Quo Vadis, Aida?' glumi Ratka Mladića tako da sam poželio ući u ekran i zadaviti ga. Barem pet puta. Motivi predstave, rekao bih, tipični za Srbiju – miješanje prošlosti i sadašnjosti, rat, vjera, otadžbina, bunt, moral ili nepostojanje istog, beznađe, uz dozu obaveznog crnog humora. Teška, povremeno čak i mučna predstava; kasnije mi je N. krenula objašnjavati što smo gledali, rekoh 'nemoj, sve mi je jasno, imam dovoljno godina i dovoljno iskustva'. Ostao sam šokiran sastavom gledališta – koje je nakon stotinu i četrdeset minuta izvedbu nagladilo stojećim ovacijama – u kojem su barem polovinu činili vrlo mladi ljudi, između 20 i 30 godina. Toga nema u Zagrebu, na ozbiljnim predstavama sam među mlađima sa šezdeset na leđima... Drugačija tradicija, valjda...

Odslušali smo i koncert Big Banda RTS sa meni nepoznatim Igorom Vinceom u Domu omladine. Ispostavilo se da je Vince mlad tip, dovoljno mlad i naivan da i dalje pjeva o ljubavi, zajedništvu i sreći, uz latino, afro i reggae ritmove. Zgodno iskustvo, volim poslušati Jazz orkestar HRT, to je ta priča. Uostalom nedavno su – skupa s kolegama iz Slovenije – održali odličan koncert u Lisinskom. Na ulazak smo, inače, čekal na platou Milana Mladenovića... EKV, podsjetnika radi.

Ostatak vremena se, naravno, tako je to u Beogradu, jelo, pilo i razgovaralo. Roštilj besprijekoran, teleća čorbica obavezna, tulumba tako bezobrazno velika da sam pomislio kako me netko nepoznat iz kuhinje vrlo svjesno i namjerno provocira na planu erotike/pornografije. Turska kava nije 'turska' nego 'domaća'. Nekadašnji apatinski Jelen zamijenjen je Zaječarskim pivom u mainstreamu, i nisam imao primjedbi zbog toga. Rakije su, kaže supruga, briljantne – ne bih znao jer ne pijem ništa žestoko – i ponijeli smo sa sobom dunju, kajsiju i krušku. Uz kajmak iz 'Zlatiborca' koji je već nestao, i mladi kozji sir.

U restoranu, ili kafani, Mala Slavija – inače se u restoranima uredno puši, odavno zaboravljena sprega dima i hrane – čekali smo dimljene vešalice i pohovani kačkavalj i gledali naokolo: ispred nas je bilo veće, (pre)glasno društvo mlađih ljudi u trenirkama, iza nas četvero pristojno odjevenih sredovječnih ljudi zadubljenih u – pretpostavljam – akademske razgovore. Taj 'flash' će mi vjerojatno ostati memoriran kao slika i zvuk današnjeg Beograda.

Evo, još da spomenem Pampur bar na Vračaru, tamo smo se poklonili starom prijatelju i glumačkom doajenu D. Zašto pišem samo inicijale? Ne znam ni sam, nekako instinktivno, da ljudi u Beogradu ne bi imali problema zbog druženja s Hrvatima. Štajaznam, vjerojatno sam idiot... Za svaki slučaj... Pampur je, dakle, leglo 'grobara', tamo povremeno sjedi i trener Partizana Željko Obradović (bio je u Istanbulu, Euroliga), a gazda je 'delija'. Uz dobro vino se, izgleda, i naizgled nepomirljivo može pomiriti...  Ja sam recimo, bio na sivom pinotu, 'rano je, dajte nešto lagano prije ručka'. A D. kaže 'jedva čekam da Željko dođe ovamo, onda njega svi nešto ispituju, a mene puste na miru'.

Ales cuzamen? Niti jedno neugodno iskustvo, sve gud. Po Beogradu bih se trebao dobro snalaziti, tamo sam služio šugavu JNA, prije i kasnije bio sam sto puta. Ali, dosta se toga promijenilo, strašno je narastao, tri Zagreba stanu u Beograd. Kažu da im se doselilo tristo tisuća Rusa. I prilično je kaotičan. Pa sam malo izgubio orijentaciju. Sve je nešto jeftinije nego kod nas, ali nije značajno jeftinije. I to je to. Bre.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.