Negdje smo na pola puta između prvog i drugog Fibinog 'prozora' u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u košarci – vrijeme je da se nešto tu prokomentira. Prilično ozbiljnu psihopatologiju takvog načina kvalifikacija nemam namjeru raščlanjivati, to je odavno učinjeno. Posljedice su za nas takve da će plasman na SP biti teško ostvariv, jer se igrači iz NBA ne mogu odazvati, jer se igrači iz Eurolige uglavnom ne mogu/ne smiju odazvati, i jer je naša košarkaška baza protokom godina postala izuzetno mala, baš kao što i plasman na prošlo SP, a kasnije niti na OI zaobilaznim putem, splitskim kvalifikacijskim turnirom, nije realiziran. Sve su to znali u Savezu, sve je to znao i izbornik Mršić, sve su to znali i igrači uoči početka… Javnost je ta koja sve posljednja saznaje, ako uopće i saznaje, pa sam si zato uzeo za pravo neke pojave tu objasniti. Ili pokušati objasniti.

Iz perspektive Saveza i Mršića, dakle, imate kvalifikacije pred sobom, imate određeno iskustvo iz proteklih kvalifikacijskih ciklusa, imate garnituru reprezentativaca na odlasku, i to onu koja nije prošla filter u proteklom ciklusu, i imate garnituru mladih i talentiranih igrača, ali još uvijek nepoznatih i nejasnih individualnih i kolektivnih dometa, u koje svakako vrijedi uložiti vrijeme i energiju. Izabrali su varijantu koja se može nazvati i hrabrošću, ali i alibijem. Gurnuli su mlade, spremni na novu rezultatsko posrtanje, spremni i na nove kritike, sa željom i idejom da na kraju tog ciklusa imaju/imamo selekciju koja će biti jasno profilirana i pripremljena da ostvari plasman na svako slijedeće veliko natjecanje. Nije problem, osobno sam prvi koji pozdravlja takav način rada i razmišljanja, bilo kakav suvisli program promocije mladih nakon dugogodišnje stihije i kaosa je dobrodošao.

Moj je problem, zapravo nekoliko problema, u nečem drugom, ne u sastavu aktualne reprezentacije i u dva startna poraza kojima je mogućnost plasmana na SP već minimalizirana. Kao prvo i osnovno – u sportu ne postoje nikakva jamstva. I ne mogu postojati. Cijeli se taj program može lako pokazati plemenitim i uzaludnim pokušajem. Izostavimo varijante ozljeda, zaostajanja igrača u razvoju, utjecaj menadžera, otkaze  i zaustavimo se na onoj najrealnijoj i najizvjesnijoj: dva, samo dva najbolja igrača ove selekcije – recimo Prkačin i Gnjidić - bit će draftirana i potpisat će ugovore s NBA klubovima idućeg ljeta. Time će praktički postati nedostupni reprezentaciji, kao što su za ove kvalifikacije (već) nedostupni Bogdanović, Zubac i Šarić. Pa i Šamanić, za kojeg je upitno bi li išta  pomogao da i jest u repki. Za koga onda razvijamo igrače? Za reprezentaciju ili za NBA? Ili za menedžere? I kakva će to reprezentacija biti bez njih? Akademskim rječnikom rečeno – jebi ga. Viša sila, što da se radi, jebešmumater, tako su karte podijeljene, a nisu ih podijelili ni Mršić ni vodstvo Saveza. To je tako i amen, snađi se druže, što bi Tito rekao, tko je jamio jamio je, što bi Rojs rekao, ki bi da bi, tko je to ono bio rekao…? No, bitno je ovo: ja imam pravo teoretizirati, Mršić nema. On, skupa sa Savezom, mora slagati selekciju i o njoj razmišljati kao da će sve biti idealno, mora preokrenuti svaki kamen kako bi našao igrački potencijal, mora dati priliku tom potencijalu i svakog igrača mora paziti i maziti, držeći ga ko kap vode na dlanu.

Dalje, po meni je pomlađivanje provedeno debelo prekasno. Već sam pisao o tome, ali nije loše ponoviti – koliko god Aco Petrović napravio sjajan posao na onim kvalifikacijama kad je repka bila unaprijed otpisana, a prošla je na OI u Riu 16', te je tamo ostavila vrlo pristojan dojam, toliko je dugoročno taj uspjeh bio loš za funkcioniranje reprezentacije. Ista je igračka garnitura s istim izbornikom išla na EP i tamo krahirala, ista je garnitura ušla u slijedeći kvalifikacijski ciklus i odgodila neminovni proces traženja novih igrača i novih rješenja, sjetit ćemo se lutanja s izbornicima, pa sad (ne)kvalitetu reprezentacije nose dvadesetogodišnjaci, a ne dvadesetipetogodišnjaci. No, okolnosti su bile takve, procjene krive, a taštine prevelike da bi se drugačije kročilo kroz vrijeme.

Dalje, u aktualnoj reprezentaciji dramatično nedostaje (po)neki stariji igrač. Ako Srbiju u datim uvjetima predvodi Teodosić, apsolutna svjetska igračka veličina i autoritet, onda daljnje primjere ne treba ni tražiti. S nekim 'teodosićem' u sastavu vjerojatno bi i pobjede nad Slovenijom i Finskom bile upisane. A obje su tekme ostale unutar jedne lopte, neka budu i dvije. Nezgodno je to što ne znam koje bi to konkretno ime kod nas moglo i trebalo biti, ali – ponovo teoretiziram. Pazite, igrači se naviknu na poraze ko magarac na batine… Ona prethodna generacija je odličan primjer za to. Ma, sve krasni igrači i ljudi, Ukić, Tomas, Tomić (eno ga i dalje igra dobro ostajući ispod radara, za španjolski Joventut, san svakog sadašnjeg reprezentativca), Planinić, Popović… Fantastične individualne karijere, ali ništa kao reprezentacija nisu napravili. Svaki slijedeći poraz u četvrtfinalima (eh, da mi je danas neko četvrtfinale…) značio je i novo opterećenje na leđima, svaka slijedeća reprezentativna utakmica nosila je deset kila više na ramenima, da bi na kraju svi izlazili na teren noseći vreću cementa ko na baušteli. Ne ide, ne možeš nikoga pobijediti s tim teretom… Ovi aktualni mladići tek su taj teret počeli skupljati, ali… igračka psihologija je nezgodna stvar, komunikacija u svlačionici 'ajmo to odraditi, ionako nitko od nas ne očekuje pobjedu' na duge staze je izuzetno opasna.

Bilo bi još tih 'dalje', ali nema smisla ići u detalje tipa na kojim će pozicijama selekcija ostati deficitarna čak i u idealnim uvjetima; to se da riješiti naturaliziranjem nekog Amera. I košarka je to radila (uz različita iskustva, Draper pozitivan, Lafayette negativan), i ostali naši sportovi su to radili i rade, a to je danas uobičajena praksa u Europi.

Ovaj prvi reprezentativni prozor nije bio tragičan, bez obzira na dva poraza. Nije to baš tako loše izgledalo… A ima tu i još mlađih, vrlo zanimljivih igrača, samo što nisam siguran treba li im spominjati imena, te im time tovariti odgovornost. Nešto tih malaca igra na domaćim parketima, nešto su već pokupili menadžeri (čitaj Miško Ražnatović) i parkirali po regiji. Aj dobro, kad su neke od njih pokupili menadžeri, mogu ih i ja spomenuti… Recimo, u podgoričkom Studentskom centru, ispostavi Ražnatovićeve menadžerske agencije u Crnoj Gori, poput onoga što je Mega već godinama u Srbiji, igraju braća Ivišić, klipani visoki preko 210, a igra i Boris Tišma, koji je dobar primjer zašto ne treba previše spominjati imena tih talentiranih klinaca. Sad kalendarski ima dvadeset godina, a već kao trinaestogodišnjak otišao je u Real. Tamo se nije uspio nametnuti, pa je otišao u Sevillu na godinu dana, pa je za sada završio u SC-u. Iako je dobi(ja)o puno prostora u našim medijima (nema straha za budućnost hrvatske košarke, mo'š mislit…), ispostavilo se da regrutiranje sa strane Reala ne znači automatski i meteorski uspon i uspjeh. Nije svatko Dončić… A nije svatko ni Bojan Bogdanović, koji se, uostalom, morao vratiti u Hrvatsku kako bi revitalizirao karijeru po stagnaciji baš u Realu. Tišma se pomalo vraća, dobija minute, ima tu još vatre, ima nade.

Prokletstvo je naše košarke vječito uspoređivanje mladih igrača s pokojnim Draženom ili s Tonijem Kukočem. A onda se te igrače prerano otpisuje kad odmah ne postanu Dražen ili Toni. Evo sad u reprezentaciji jednog takvog primjera – kao igrač Cedevite Filip Bundović je prošao mlade reprezentativne selekcije (kadetsko zlato!), pa ga je klub otpisao, pa je lutao od Njemačke, preko Turske i Cibone, da bi sad bio jedan od najkorisnijih u repki. S 27 godina, ponovo kao igrač Cedevite… Cedevite Junior, doduše. Mogao je i prije ući, mogla je ta karijera biti i bolja, on je sam mogao biti (još) bolji igrač. Ili neki stariji primjeri… Recimo, u Cibonu je davnih dana došao mali Makedonac Ugrinoski, kojeg je bivši direktor kluba Miličević javno usporedio s Draženom, i potom se dečko izgubio. Odličan je primjer Nikola Radulović, također nekadašnji igrač Cibone. Lošom procjenom kluba je vječito bio na nekim šugavim posudbama, da bi uzeo talijansko državljanstvo i napravio fantastičnu karijeru. Ušao je u talijansku reprezentaciju, i s njom uzeo europsku broncu 03' i olimpijsko srebro 04'. Jedini je naš košarkaš koji u proteklih dvadeset i pet godina ima neku medalju s velikih natjecanja. Naša košarka više nema pravo na takve loše procjene.

Ma ne, to je loša rečenica za kraj teksta, puka fraza bez pravog sadržaja. Glave skupa? Još gore. Danas svi igraju košarku, pa i Finci i Švedi? Ajme… Plasman na SP je nemoguća misija? Jao, ne. Probajmo ovako – s obzirom na sve napisano, a i još više onoga što je ostalo nenapisano, krajnje je vrijeme naviknuti se na činjenicu da je svaki plasman košarkaške reprezentacije na neko veliko natjecanje značajan domet tog sporta, uspjeh vrijedan pozornosti. Eto, to je pristojna rečenica za kraj.

Za Ford piše Zoran Čutura

 Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.