Svima nam se dogodilo da bez razumijevanja buljimo u televiziju mijenjajući programe brzinom svjetlosti: tap, inflacija, tap, promjena vremena, tap, babuni, tap, repriza utakmice, tap, 132. nastavak sapunjare, tap, vlast hvali sama sebe, tap, oporba prigovara, tap, gladni polarni medvjed, i u jednom od tih taptapanja naletim na biser - dokumentarac o rivalstvu Lakersa i Celticsa u osamdesetima. Oho! I ostanem prikovan za ekran bez treptanja i bez riječi; Amerikanci to tako dobro rade... Ne samo da su jedno dvjesto godina ispred ostatka svijeta u toj i takvim posvetama vlastitoj sportskoj povijesti i ikonografiji, nego imam i poseban osobni odnos prema košarci i NBA u osamdesetima – tad sam tek počeo pratiti što se događa u NBA (halo, nije bilo prijenosa utakmica, informacije su u ovaj/onaj šupak svijeta stizale na kapaljku...), shvaćati tko je tko, a, kvragu, i bavio sam se nekakvom ozbiljnom košarkom.

 

Dokumentarac se inače zove 'Best of enemies', tj. 'Najbolje od neprijatelja', i valja ga svakako pogledati. Ne radi se tu samo o sportu, o košarci, zahvaćeno je puno više tema, uz najrelevantnije moguće sugovornike.

Taksativno o tom rivalstvu – Celticsi i Lakersi su se u NBA finalu susreli 12 puta, i ukupno su osvojili 34 NBA naslova, što je gotovo pola svih mogućih naslova. Dakle, radi se o dvije najslavnije NBA franšize. To njihovo rivalstvo krenulo je u šezdesetima, nakon što su Lakersi, tada još locirani u Minnepolisu (čisto ako ste se pitali kakve veze imaju jezera s LA-om...) već bili osvojili 4 naslova, a Celticsi su se kao supersila pojavili 57' s Bob Cousyem. U šezdesetima, s Bill Russellom kao najdominantnijim centrom lige, Celticsi su pobijedili svih sedam međusobnih finala protiv Lakersa. Lakerse je tada predvodio Jerry West, čija je silueta (tako kažu...) na logu NBA. Westova je legendarna izjava  'mrzio sam zelenu boju dugo vremena, nisam mogao nositi ništa zeleno'.  Onda dolaze osamdesete, na koje ćemo se vratiti, pa nakon dugih patnji Celticsa, ponovo dva međusobna finala u 21. stoljeću, kad su Lakersi s kombinacijom Phil Jackson na klupi, Kobe i Shaq na terenu, već bili stigli Celticse po broju naslova. Ali, ono pravo rivalstvo, na rubu mržnje, ili čak preko tog ruba, završilo je krajem osamdesetih. Ni dvorana u kojima se tada igralo, Foruma i Gardena, više nema.

A sad na te osamdesete.

Magic Johnson je bio prvi izbor drafta 1979., a Larry Bird je bio (tek) šesti izbor godinu dana prije, malom majstorijom 'masterminda' tadašnjih Celticsa Reda Auerbacha, ali je u ligu ušao iste godine kad i Magic, završivši prethodnu posljednju godinu studija na Indiana Stateu. Bird i Magic su međusobno igrali sveučilišno finale koji mjesec prije no što su ušli u NBA, to je finale otišlo na stranu Magica i Michigan Statea, i time je postavljena pozornica za ono što će se koju godinu kasnije događati. Dvije zvijezde, dva lidera, bili su epicentar onoga što se na NBA parketima zbivalo tijekom desetljeća, i bili su najzaslužniji za dramatičan rast popularnosti lige u cjelosti. No, još je jedan čovjek silno zaslužan za to – David Stern. Odvjetnik iz New Yorka se priključio organizaciji još 78', unio je dvije dramatične promjene – Salary cap, tj. regulaciju ulaganja novaca u momčad, uz dijeljenje prihoda između  vlasnika i igrača, i uveo je strožu politiku prema korištenju droga. NBA je, naime, imala prilično loš imidž – pojednostavljeno je javnost ligu smatrala zabavom preplaćenih i nadrogiranih crnaca. Prema istraživanju LA Timesa iz 80' između 40 i 75 posto košarkaša redovno je konzumiralo kokakin. NBA je prva američka liga koja je uvela testiranja na droge. Prvi čovjek lige, tzv. comissioner, Stern je postao u veljači 84', samo koji mjesec prije prvog finala Magica i Birda, samo koji mjesec prije drafta na kojem su birani Jordan i Barkley. Poklopilo se. Odmah je probacio fokus zanimanja na igračke zvijezde (umjesto klubova, kao do tada), što je dovelo do povećane komercijalizacije lige (Magic i Bird u Converseu, Jordan u Nikeu, znate priču), a u internacionalizaciju je krenuo vrlo brzo, prvo s Argentinom, pa s Kinom, gurao je i ugurao profesionalce na Olimpijske igre, što je dovelo do finala protiv Hrvatske u Barceloni 92', da bi NBA pod njegovim vodstvom postala planetarno dobro, i ušla je u svaki dom na svijetu. Rijetko viđeni sportski vizionar!

Prvo finale Lakersa i Celticsa u osamdesetima dogodilo se, dakle, 84'... Nakon što su već Lakersi uzeli naslove 80' i 82', a Celticsi 81'. Gledajte, taj rivalitet nosili su Magic Johnson i Larry Bird, ali u pozadini su bila i mnoge druge razlike između dviju organizacija. Lakersi su bili dominantno tamonputa ekipa, dok su Celtisci bili dominantno bjelačka ekipa. Lakersi su dolazili iz grada blještavila i glamoura, Celticsi su dolazili iz radničkog grada. Sudarala su se dva svijeta, dva koncepta, dva načina življenja, i promatrači nisu mogli ostati neutralni – strana se jednostavno morala izabrati. Osobno sam prvi put gledao Celticse i Lakerse 85', tijekom EP-a u Njemačkoj, gdje je slika s finala bila emitirana za američke vojnike po bazama. Morao sam se opredijeliti za Boston... Možda zbog Birda, možda zbog načina košarke koju su igrali, a bila je bliža europskoj košarci od 'showtimea' Lakersa i jurnjave terenom, ne znam ni sam iz ove perspektive. Famozna je izjava Dennisa Rodmana, tko bi drugi uopće mogao biti autor, koja kaže otprilike 'da je Larry Bird crnac, bio bi samo još jedan od dobrih igrača'. Tu je izjavu kasnije ponovio i reciklirao Isiah Thomas, pa se zbog toga i ispričao, pa su je Thomas i Bird na zajedničkoj tiskovnoj koferenciji objašnjavali... Rasna pitanja bila su itekako bolna i otvorena. Možda sam se zato tada bio opredijelio za Birda i Celticse; danas bi mi bilo potpuno svejedno. Uživao bih u košarci.

Finale iz 84' otišlo je na stranu Celticsa u sedam utakmica. Lakersi su bili hendikepirani izostankom startera Jamala Wilkesa, pa je njegovo mjesto u postavi zauzeo James Worthy (igrao sam protiv njega na prvom juniorskom SP u Brazilu). Upravo je Worthyjev pas na kraju druge tekme (Lakersi su vodili 1-0) ukrao Henderson i tu krađu pretvorio u izjednačenje, da bi potom Magic neshvatljivo dozvolio da mu lopta ostane u rukama dok je vrijeme curilo i iscurilo, a produžetak su dobili Celticsi. Uslijedio je potop Bostona od -33, uz 21 asist Magica, nakon čega je Bird nazvao suigrače 'pičkicama'. O četvrtoj tekmi, igranoj u LA, mogao bi se napisati roman. Uključivala je jedan težak faul McHalea na Rambisu, koji je vjerojatno značio i preokret u seriji, jer su Celticsi time ušli u košarku na rubu 'kafanske tuče' svjesni da jedino tako mogu dobiti seriju. Uključivala je i greške Magica u samoj završnici, nakon čega su ga navijači Bostona prozvali 'Tragic Johnson'. Uključivala je novu krađu Worthyjevog pasa, ovaj put je Carr time zapečatio pobjedu Bostona. A nakon što je Worthy promašio slobodno, Cedric Maxwell prošetao je ispod koša držeći se s obje ruke za vrat. 'Choker', usrao se u ključnim trenucima... Peta tekma igrana je u Boston Gardenu bez klimatizacije, na 36 stupnjeva. Jedan se od sudaca onesvijestio zbog dehidracije, vremešnom Jabbaru osigurana je boca s kisikom, a u tim je uvjetima Bird ubacio 34, dodajući 17 skokova. Na 3-3 Lakersi su poravnali odgovarajući istim načinom na izrazito fizičku košarku Celticsa, ali u sedmoj nisu imali šanse. Ponovo u Boston Gardenu, ponovo užasno vruće, Celticsi nisu mogli izgubiti.

Repriza finala iduće godine počela je utakmicom koja je u kolektivnom sjećanju zapamćena kao 'Memorial Day Massacre', u pobjedi Celticsa 148-114 Ainge je ubacio 15 već u prvoj četvrtini, Wedman je pogodio svih 11 šuteva iz igre, a nakon 12 poena i 3 skoka Jabbar se ispričao suigračima zbog očajne partije. U iduće dvije Bird je kombinirano šutirao 17-42, za njegove kriterije loše, za današnje vrlo pristojno, a Celticsi tako nisu mogli dobiti. Još su poravnali na 2-2, ali Lakersi su dobili šestu u Bostonu, postajući time prva momčad koja je naslov osvojila u Gardenu, a MVP finala je bio 38-godišnji Jabbar koji je u prosjeku upisivao 26 poena, 9 skokova i 5 asista. Unatoč lošem otvaranju serije... Prva finalna pobjeda Lakersa protiv Celticsa nakon osam poraza. Skinuli su tonu s leđa.

86' je u finalu Zapada Houston izbacio Lakerse 4-1, košem Sampsona sa sirenom u petoj tekmi... Šteta, jer su već stariji i ozljedama mučeni Celticsi uzeli osebujnog Billa Waltona, ljevičara, gotovo pa hipija, ljubitelja glazbe koje je prijateljevao s bendom 'Grateful Dead'. Walton je bio fantastičan igrač koji je donio naslov Blazersima 77', ali... gotovo deset godina više nije igrao nego što je igrao zbog stalnih ozljeda i lomova. Ignorirajući liječničke procjene Red Auerbach ga je pitao 'možeš li igrati?' i dobio odgovor 'mislim da mogu'. S Waltonom, koje se fantastično slagao s Birdom i društvom, to je vjerojatno bila najbolja ekipa Celticsa u dekadi. Eto, zbog toga je šteta što je izostalo očekivano finale... Jasno, Boston je relativno lako dobio Rocketse 4-2.

Iduće sezone, realno, Boston nije imao šanse protiv Lakersa... Unatoč svom fajterskom, ratničkom, mentalitetu. Walton je, naravno, ponovo bio ozlijeđen, ali su u ionako kratkom rosteru i ostali Kelti bili u ozbiljnim problemima. McHale je finale igrao s lomom stopala. S druge strane su Lakersi dobili dubinu uzimajući Thompsona kako bi odmarao Jabbara, a AC Green je zamijenio Rambisa u postavi. Ta ekipa Lakersa je možda i najbolja momčad u povijesti NBA. Ako je Boston i imao neku minimalnu šansu, imao je je kod zaostatka 1-2, u četvrtoj tekmi. Imali su prednost od 16 poena, koju su Lakersi stigli i prestigli. Potom je Bird na 12 sekundi do kraja iz kuta pogodio tricu za 106-104. Tom prilikom je Bird na terenu rekao suparnicima 'odvrtit ću se, ostat ću sam na trici, pogodit ću, i vi tu ništa ne možete...'. Kakav tip! Zatim je Jabbar ubacio jedno slobodno, McHale izašao s loptom iz terena, a Magic je dokazao da je zaista Magic... Uzeo je loptu, uveo čuvara McHalea u srce reketa, i pogodio horok koji u povijesti ostaje zapisan kao 'junior junior sky hook'. Naučio je to od Jabbara. Na dvije sekunde do kraja, kod ubacivanja s  centra, nekim je čudom Bird ponovo ostao sam na istoj poziciji s koje je pogodio deset sekundi prije. Okret, šut, luk, promašaj, gotovo, 1-3, izgubljeno finale... Kod izlaska s terena Bird je treneru Lakersa Patu Rileyu uputio pogled 'ponovo si me ostavio samog, kakva greška... ali imao si sreće...'

Tja, sve to ostaje u povijesti. U međuvremenu su se pojavili neki novi heroji i tragičari, igrane su neke nove utakmice s novim pričama, nove generacije imaju puno pravo biti emotivno vezane uz Curryja, LeBrona, Duranta, Dončića, Jokića, koga god žele... Za mene to doba ostaje romantično doba košarke. Za sva vremena.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.