Počevši od mistične novozelandske pop zvijezde hrvatskih korijena Lorde 19. lipnja, pa preko još jednog dojmljivog line up-a INmusic festivala s prokušanim zvijezdama poput Killersa, „povratnika“ Nicka Cavea, ikona nu-metala Deftonsa, pa bendovima na vrhuncu kreativnosti i snage Idles, Fountains D.DC. i Sleaford Mods, do samostalnih nastupa starih zagrebačkih gostiju Placebo i Simple Minds, legendarnih glam metalaca Kiss, jazz dive Diane Krall, aktualnih metala Gojire, do nastupa indie zvijezda Arctic Monkeys i Tame Impala u Puli sredinom kolovoza te neformalne ljetne koncertne odjave s norveškim pop-folk trubadurima Kings Of Convience 16. rujna na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku, nije teško za zaključiti da je iza nas jedna od najplodnijih ljetnih koncertnih sezona uopće. 

S tim da smo ovdje u jednu rečenicu nagurali samo dio (inozemnih) nastupa jakih glazbenih imena. A gdje su još manji i veći ljetni festivali i nastupi žanrovski malo izvan glavnih struja, od metala i punka do housea, techna, duba…Da ne spominjemo i niz koncerata domaćih snaga i na kontinentu i na moru, sa svojevrsnim klimaksom velikog nastupa Pipsa na (kišnoj) zagrebačkoj Šalati prije desetak dana.

Što bi se reklo, bilo je za svakog ponešto, ni najfanatičniji hrvatski ljubitelji moderne glazbe ovog ljeta nisu mogli pohvatati sve vrijedno što je uživo sviralo u Hrvatskoj. A bogami ni naplaćati. I tu dolazimo do problema, da ne kažemo paradoksa. Sve bogatija koncertna ponuda više neće biti lako dostupna za široke i (mlade) mase, već ekskluzivna zabava za nešto uži krug bogatijih (i starijih) hipstera, da ne kažemo snobova. U Hrvatskoj se već dugo može steći dojam da rock glazba bez obzira na žanrovski predznak privlači uglavnom stariju publiku, prosijede glave dominiraju pred pozornicama naših koncertnih dvorana. Čini se da bi uskoro to moglo biti i još izraženije jer strana gostovanja odjednom dobivaju naglašeni socijalni moment. 

Znalo se prije rogoboriti da su karte za INmusic festival na Jarunu s kojim se tradicionalno otvara koncertna sezona na otvorenom možda malo preskupe, pa nikako da se dotrese masovnosti jednog Exit festivala u Srbiji. Ali, činjenica jest da se u prvoj rečenici nabrojana sjajna niska bendova mogla vidjeti za samo 300 kn (za tri dana), ako se (takozvana early bird) karta kupila dovoljno rano. Činjenica jest da INmusicu, koliko god ga hvalili u stranim tiskovinama, cijena karte zapravo najmanji problem. Čini se da čovjek koji stoji iza organizacije i kojeg se u novinarskim krugovima zna karakterizirati kao uskogrudnog i jednostavno škrtog, nikad nije smogao snage ili volje da riješi neke iritantne probleme tehničke prirode koji bi se mogli svesti na konstataciju da stalno nešto čekaš. Čekaš u redu za ulaz, čekaš u redu da prebaciš kune na „kreditnu“ karticu, čekaš na cugu, čekaš na hranu, na kraju čekaš i da izađeš, jer da bi ostatak love na festivalskoj kartici opet pretvorio u kune ponovno moraš u red…Možda je subjektivan dojam, no i zbog tih stvari INmusic je i poslije 15 izdanja ostao relativno mali, „boutique“ festival. A možda i zato što u Zagrebu i okolici jednostavno ne postoji više od 20-30 tisuća ljudi zainteresiranih za rock glazbu. Tko će ga znati.

I kako stvari stoje, mogao bi biti i posljednji s obzirom da se jedva pokriva i ne može bez gradskih subvencija. Kakav god da je, s manama i prednostima, bila bi tragedija da ga Zagreb izgubi. Najmanji problem bila bi uskrata gladnoj rock publici da napase oči i uši atraktivnim glazbenim imenima, priča je puno šira, INmusic je postao svojevrsna institucija, o njemu odzvanja i vani, više od 50 posto strane publike u sebi skriva veliki turistički potencijal, a to sa sobom donosi i povećanje potrošnje raznih vrsta u Zagrebu tih dana. 

Da se vratimo započetom, priči o tome kako je ovo ljeto bilo teško naplaćati sve te silne koncerte i kako je zapravo karta za INmusic odjednom postala jeftina. Zlokobna najava ere skupih ulaznica u post-covid dobu krenula je još s početkom prodaje karata za ekskluzivni koncert grupe The Smile u Zagrebu. Cijena od 380 kn u pretprodaji djelovala je astronomski, jer iako su autorski dvojac kultnih Radiohead (koji nikad nisu gostovali u Hrvatskoj), Thom Yorke  i Jonny Greenwood veliki mamac, ipak nisu Stonesi. Kad smo već kod njih, karta je te 1998. za njihov nastup na zagrebačkom Hipodromu koštala 220 kuna. Ako je vjerovati kalkulatoru Državnog zavoda za statistiku, stopa inflacije od te 1998. do danas je 70 posto, što će reći da bi ta karta od 220 kuna danas koštala otprilike kao i za The Smile.  A kao što rekosmo, The Smile ipak nisu Stonesi. K tome, koncert je održan u „Hali“ čije je ime i njezin program, neatraktivna je to i slabo akustična kocka. Pa ipak, koncert je rasprodan. Dakako, opet uglavnom dobrostojećim hipsterskim prosijedim glavama, od kojih je bar petina provela koncert u dvorištu pred „Halom“ jer ih koncert benda čiji album je izašao dva dana prije koncerta u Zagrebu očito nije zanimao. Nisu tamo došli vidjeti i slušati, već biti viđeni, popiti pivo i malo pročavrljati.

Vrhunac pak ljetne koncertne sezone, nastup Arctic Monkeysa u pulskoj Areni podigao je cjenovnu ljestvicu u više sfere. Nema što, koncert je opravdao očekivanja, sad već slavni Englezi potvrdili su status indie bogova, uostalom malo toga u akustički besprijekornoj, vizualno zapanjujućoj antičkoj građevini uopće može zvučati i izgledati loše. Pa ipak, karta od 500 kuna za parter i tribine, (pa i cijena običnog lager piva od 38 kn za pola litre), ukazuje da će se rokerskiji dio hrvatske nacije morati privikavati na europske standarde cijena, dok kao Godota čeka da taj EU standard bude preslikan i na plaće. Kao što je poznato, cijena se nije pokazala preprekom s obzirom da su karte online razgrabljene u nekoliko minuta. Dojam je da bi bez problema prodali i drugi datum da ga je bilo. Zanimljivo, u manjoj mjeri uspjelo je rasprodati Arenu dan kasnije i mnogo manje poznatom australskom pop-psihodeličnom bendu Tame Impala koji je priredio možda i atraktivniji audio-vizualni spektakl od poznatijih im britanskih kolega. Cijena karte je bila ista, publika još i mlađa, ali se među njom mnogo češće mogao čuti strani jezik. Očito je na djelu sinergija atraktivnog glazbenog imena, turističkog grada usred sezone i činjenice da se karta, za razliku od Arctic Monkeys mogla kupiti na ulazu do zadnjeg časa. 

I tek što smo se oporavili od šoka da će nas „prvoligaški“ rock koncerti u malo ekskluzivnijim prostorima u Hrvatskoj koštati i 500 kuna, poput groma iz vedra neba prasnula je vijest o cijeni ulaznice za Rage Against The Machine koji su trebali nastupiti ovih dana u Areni Zagreb, 17. rujna. Trebali, jer je europski dio turneje u međuvremenu otkazan zbog navodnih zdravstvenih problema pjevača Zacha de la Roche, no gorak okus u ustima ipak ostaje. Naime, za ulaznicu za najveću plohu ispred pozornice, onu na parteru trebalo je izdvojiti dosad nestvarnih 690 kuna. Stvar je ovdje dodatno iritantna jer su Rage Against The Machine poznati antikapitalisti, šire revolucionarne ideje, ali na licemjeran način prakticiraju ono što propovijedaju. Navodno je im je cijena za samostalni koncert okruglih milijun eura (!). Čovjek se mora osjećati glupo kad u publici diže stisnutu šaku, gleda u petokraku zvijezdu, sluša o socijalnoj nepravdi i revoluciji, i urla stih iz njihove najpoznatije stvari „Killing In The Name“, „Fuck you, I won't do what you tell me…“ s ulaznicom u džepu po premium cijeni od 700 kuna. 

U svakom slučaju - nema sumnje - iako se često lamentira o tome kako je rock publike u Hrvata sve manje, minula bogata i rasprodana ljetna koncertna sezona jak je argument da tome nije baš tako, bez obzira što u „jednadžbu“ treba uzeti da u turističkoj sezoni dio publike dolazi iz drugih zemalja i da je želja za koncertima nakon dvije godine pandemije vjerojatno veća. Ali, nismo sigurni da se ova „renesansa“ gradi na novim, mladim generacijama. Rock koncerti su postali „sport“ za starije generacije odrasle na rocku i to one s bar malo dubljim džepom. Nema to veze s razinom interesa, već realnošću: koji to đak ili student može izdvojiti za ulaznicu 500 ili 700 kuna? 

Za Ford piše Tihomir Ivka.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.