Da vidimo, od povratka s mora do smjene godina bio sam na točno… samo malo, koncentracija…, bio sam na točno jednoj košarkaškoj utakmici, i to utakmici Zapruđe – Amfora. Ali sam zato bio na točno… samo malo, pojačana koncentracija…, bio sam na točno jedanaest kazališnih predstava. Pa hajd' onda da pokušam napisati nešto o tim predstavama, možda navučem nekoga na one koje su mi najupečatljivije.

Još se nismo pošteno ni bili raspakirali, još nismo bili ni provjerili što se to nudi u jesenskoj covid shemi grada Zagreba, slane kupaće gaće još su bile razbacane naokolo, kad se oglasio mobitel, a na vezi je bio poznat i drag glas Vedrana Mlikote 'volio bih da budete moji gosti na predstavi Je'l tako Zorane'. Sa zadovoljstvom, samo sam oprezno priupitao nije li to kakva interaktivna predstava, pa netko s pozornice izvuče sve Zorane iz publike i onda se sprda s njima/nama. Nije? Super! Dakle, u Vidri je Kazalište Moruzgva (čitati Ecija Ojdanić i društvo) prema priči Tanje Mravak složilo krasnu predstavu o tako karakteristično i divno disfunkcionalnoj dalmatinskoj obitelji u kojoj je Mlikota pater familias. Dinamično, veselo, pošteno smo se supruga i ja ispod masaka i nasmijali, za svaku preporuku. Imenjak iz predstave Zoran je, usput, 'mlaki Srbin', da sad baš ne objašnjavam što to znači, i korektiv svađalački nastrojenim partnerima, nekakav glas razuma u toj priči. I još je supruga na piću nakon predstave upozorila protagoniste na jednu logističku pogrešku na stageu – tja, jedva je šest mjeseci u mirovini, analitički mozak još uvijek radi prekovremeno.

Na istom mjestu koji dan kasnije gledasmo predstavu Da sam ptica, ozbiljna tema prezentirana na perolak i nenametljiv način. Izbjeglice iz Sarajeva devedesetih, intelektualce koji se trebaju snaći u tuđini, igraju Tarik Filipović i Daria Lorentzi Flatz. 'Konačno sam mogao igrati na materinjem jeziku', u prolazu mi je nakon predstave dobacio Tarik, 'Upravo sam time suprugu i navukao na predstavu', odvratio sam ja. Navikli samo na Tarika kao na tv voditelja, zadovoljstvo ga je gledati uživo kako igra. A Lorentzi je ekstra kategorija, klasa za sebe. Zvijer. Još jedna fina predstav(ic)a, nešto humora, nešto sevdaha, bez hepienda. Na kraju se obitelj koja je skupa u zlu toliko toga skupa prošla, u dobru razilazi – On se vraća jer ne može bez raje, ubi ga nostalgija, Ona i kćer ostaju u tuđini, prilagodile su se. Razlaz bez gorčine, fatalistički, 'tako je moralo biti', praaavo bosanski. Životno, imamo sličnih primjera u bliskoj okolini.

Ansambl Gavelle su u profesionalnom smislu – beskućnici. Dvije smo njihove predstave gledali na dvije različite lokacije, Posjet stare dame u KUC Travno, i Čovjek-jastuk u KUC Trešnjevka. Prvo se moram ispričati glumcima predstave Čovjek-jastuk, jer sam pola izvedbe prespavao. I to u prvom redu, sva sreća krajnje desno sjedalo, uopće mi nije jasno kako sam našao položaj. A znam da s pozornice vide sve u publici, kako ne bi vidjeli čovjeka od dva metra koji spava u prvom redu. Nije alibi, nego objašnjenje – došli smo direktno s petosatnog ručka na kojem mi je domaćin neprekidno dolijevao graševinu, 'nemoj', 'ma šta nemoj', 'nemoj više', 'još ovo', 'idemo u kazalište', 'kroz masku se ništa neće osjetiti'. Inače je predstava krimić koji se odvija u totalitarnom društvu, dugovječni britanski tekst. Paranoična predstava za naše paranoično vrijeme. Posjet stare dame, nažalost, nije za pamćenje, za pamćenje je samo spektakularni ulazak vlaka u stanicu, to jest na pozornicu. Stara dama, Jelena Miholjević, je milijunašica koja je nekad davno otišla iz – u međuvremenu osiromašenog i propalog – gradića kao osramoćena trudnica. Vraća se kako bi se osvetila, ocu djeteta i cijelom mjestu, ali se motivi osvete, oportunizma, korumpiranosti, pohlepe, potencijalno seciranje svih elemenata koji čine ljudsko Zlo, negdje po (predugom) putu rasplinjavaju i gube.

Da ne bi ispalo kako imam nešto, nedajbože, protiv Gavelle, samo usput dodajem kako sam još prije ljeta prošao kroz njihovo Čistilište u predstavi Obavezan smjer, uprizorenoj u gričkim tunelima. Sjajna ideja, kažu Enesa Vejzovića, sjajna realizacija, obavezno vidjeti, šetati, možda i sudjelovati (već prema tome na što se naiđe i kako se reagira…), svakako malo propatiti skupa sa zaglavljenim dušama.

U Knappu smo gledali Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto, uz nešto smijeha i nešto preispitivanja situacija koje se podudaraju s vlastitim (sad već u kategoriji beskrajnog…) brakom. Možda je to za nešto mlađe od mene, nekih 30-40 godina mlađe,  koji imaju pravo očekivati nešto smiješno u životnom partnerstvu, s ovim bračnim stažem mogu relevantno konstatirati kako brak nije predstava, kao što nije ni sitcom Ray Romana – ne traje dvadeset minuta i uglavnom nije nimalo duhovit. A sve što je zanimljivo događa se daleko od očiju i ušiju drugih. Ista se opaska odnosi i na Eurosong future show u Vidri… Mlađa se publika uglavnom dobro zabavljala na poluamaterskoj 'trash' predstavi o vanzemaljcima koji se u dalekoj budućnosti žele uključiti u Eurosong. Povremeno duhoviti songovi su spasili stvar, ali imao sam osjećaj kako sam zalutao (zbog osobnog poziva, ponovo). Supruga se, da budem fair, dobro zabavila.

U Komediji, baš u vrijeme adventa, nakon kuhanog vina… Samo malo, usput pitanje za aktualnu gradsku vlast: hoće li više taj advent doći i do zagrebačkih predgrađa? Do nas na Jarunu advent i Božić ni ne dolaze, ta je privilegija rezervirana samo za centar grada. Onaj žalosno okićeni bor na uglu Horvaćanske i Hrgovića samo nas podsjeća na to da smo građani drugog reda. Valjda i mi imamo pravo na štandove, na miris fritula i kobasica, na okus kuhanog vina, na gledanje ukrasa, da ne moramo planirati temeljitu rutu do centra, i tražiti i plaćati parking ako to želimo. A onda, kod povratka kućama, prolazimo kroz sve mračnije i mračnije ulice, da bismo na kraju puta shvatili kako je netko u poglavarstvu ponovo rekao 'no Christmas for you!', kao kad 'soup nazi' u Seinfeldu kaže 'no soup for you!' …dakle, nakon kuhanog vina u Komediju smo otišli na pravi antiadventski event, predstavu Najstariji zanat. Pet ostarjelih prostitutki velikog srca u gorko slatkoj tragikomediji kuka nad vlastitim sudbinama, ali paralelno itekako vodi računa o svojim dugogodišnjim klijentima, pazeći na to da im uljepšaju stare dane. Dame se, jedna za drugom, sele na onaj svijet, da bi se na kraju ukazale u djevičanskoj bjelini; tek su 'tamo' nagrađene za svu onu dobrotu koju su oko sebe širile za života. Lijepa i tužna priča, potcrtana stanjem u gledalištu – te je večeri Komediju pohodilo nekih tridesetak duša. Kao da su se beskućnici sa zime došli malo zgrijati ušuljavši se na stražnja, slučajno otvorena, vrata… Koliko god se na kraju trudili pljeskom nagraditi žene na pozornici (Elegović, Abrus, Bilušić, Jerneić, Brekalo Popović) za pošteno odrađen posao, koliko god se one s pozornice na kraju pljeskom trudile nagraditi nas u gledalištu za dolazak i podršku, sve je skupa bilo otužno, rekoh pravi antiadventski event.

Za kraj sam ostavio najambicioznije i najupečatljivije predstave.

U HNK smo išli gledati 64 hvaljene i nagrađivane autorice Tene Štivičić. Napravio sam elementarnu pogrešku u pripremi za odlazak – apriori sam očekivao doživljaj kakav sam imao nakon njene senzacionalno dobre Tri zime na istom mjestu. No, ovo je potpuno drugačija predstava, intimnija, i trebalo mi je dosta vremena da se prešaltam s očekivanja u realno vrijeme i realni prostor. Moja greška… To je drama o problemima modernog bračnog para, o njihovom odnosu s roditeljima, o njihovim ciljevima, ili o nepostojanju istih, o načinima dolaska do ciljeva, o preispitivanju ljubavi i eroziji ljubavi zbog viših kozmičkih i civilizacijskih sila, uglavnom o svim mogućim problemima s kojima se današnje životno partnerstvo, sklopljeno u najboljoj namjeri, susreće. Izvanredna podjela, koju nose Olga Pakalović, Igor Kovač, Alma Prica i Dragan Despot ostavlja dojam autentičnosti do te mjere da sam se ponadao kako je priča izmaštana, kako nije rezultat osobnih iskustava nakon kojih se moraš osjećati razočarano i poniženo. Za objašnjenje naslova ipak bih preporučio odlazak u HNK.

U ITD-u je Filip Šovagović postavio svoj novi tekst, Žena popularnog pokojnika, redovito natjeram i sebe i suprugu da idemo pogledati ono što mu je palo na pamet; uvijek se u njegovim tekstovima nađu iskrice genijalnosti koje ispune gledatelja. Trosatna predstava sastoji se od tri vrlo različita dijela, koja se odigravaju u tri različita prostora – selili smo iz kina SC u glavnu dvoranu teatra, pa u Francuski paviljon. Ugrubo, radi se o propadanju građanske obitelji kroz desetljeća; zvuči kao vrlo klasična obiteljska saga, ali je izvedbeno sve samo ne to. Prvi je dio takav, manje-više klasičan, odvija se na dvije manje pozornice, uz povremene šetnje likova kroz prolaze, uz efektnu dubinu dobivenu projekcijama na filmsko platno, i uz laganu glazbenu pratnju uživo (sam Šovagović je član benda koji cijelo vrijeme naglašava radnju), ali se već, kroz alkoholizam i narkomaniju likova, daje nasluti razvoj događaja. Drugi dio je već ozbiljno ludilo, tamo se spajaju starački dom i narkomanska komuna i u tom srazu svjetova nema i ne može biti normalne, linearne naracije.  Treći je dio, pak, totalni trip na tragu završetka famoznog All that jazz mjuzikla, kad Roy Scheider umire i vrti mu se psihodelični film vlastitog života. Sam sebi sam sugerirao da to glavni muški lik, inače slavni kompozitor čiji se život temelji na opsjeni, jer mu je zapravo supruga autor opusa, umire. No, možda je i nešto drugo u pitanju – možda se radi samo o napadu na sva osjetila gledatelja.  Nekako se dogodilo da ostanem među zadnjima u paviljonu, i kad sam skužio da se bend, među njima i Šovagović, vraća po instrumente, prišao sam mu i rekao otprilike 'hvala ti na privilegiji da imam pristup tvom ludilu'. Nisam, naravno, dovoljno pametan da to sam smislim, opet sam parafrazirao Seinfelda, to je jedna opaska Georgea Costanze. Mislim, bio je to kompliment Šovagoviću, valjda smo se razumjeli… Kratko i jasno – predstava za pamćenje. I za dug život u ITD-u.

Posljednji je bio Kamen; kad me nazvala Iva i rekla da Mirjana Karanović igra u ZKM-u rekoh supruzi 'e, moramo je gledati uživo, ništa ne znam o predstavi, ali moramo'. Kako bih vam rekao… Ono što je za mene Meryl Streep na planetarnoj razini (ona, pa dugo dugo nitko, pa onda možemo diskutirati o, recimo, Cate Blanchett ili Amy Adams ili Penelope Cruz ili…), to mi je Mirjana Karanović na regionalnoj (mrzim termin 'regija', ali kako drugačije da se izrazim?!) razini. Bez potcenjivanja ikoga, molim. I zanemarujući ulogu Streep u friškoj Netflixovoj senzaciji Don't look up. Meni su našli docirati o današnjoj civilizaciji, meni… Barem petnaest godina prekasno, pajdo…

Dobro je došla i nepretenciozna uvertira, Toni i Željka s bendom u atriju, taman za ugodan uvod u tešku i povremeno mučnu predstavu.  Predstava kreće tako da sam prvo pomislio kako je suvremeni njemački tekst prilagođen našem podneblju, nakon par minuta shvatio sam da se ipak sve događa u istočnoj Njemačkoj, nekadašnjem DDR-u, a na kraju sam bio prilično šokiran spoznajom (ili podsjećanjem…) da se turbulentna povijest odvijala na sličan način tamo i ovdje, i imala je slične posljedice na 'običnog' čovjeka. Samo što se Nijemci stalno obračunavaju s vlastitom poviješću, dok se to kod nas ne događa, niti će se ikada dogoditi. To je – jednostavno – tako. Takvi smo i točka. Skokovi u vremenu zahtijevaju angažman gledatelja, od povijesno najdalje 35' do najbliže 93', povremeno treba par sekundi kako bi se pohvatali konci određenog razdoblja. Scena je stalno ista, svi su likovi stalno na sceni, predstavlja kuću i njene stanare, sjajno posloženo. A likovi diskretnim transformacijama, gestama, načinom govora, mimikom, prelaze iz razdoblja u razdoblje – tu je, jasno, središnja figura Mirjana Karanović. Kojoj, nemajući se čega posramiti što se izvedbe tiče, parira Doris Šarić Kukuljica. Na naklonu, uz ovacije publike, dobija i poljubac Karanovićke, što sam protumačio kao posebno priznanje slavnije kolegice. Dirljivo.

Taksativno: 35' nacisti tjeraju Židove, 45' dolaze Rusi, pa komunisti, 53' je bila posljednja godina kad se moglo slobodno seliti na Zapad, 78' su bivši vlasnici posjetili kuću, 93', nakon prethodnog rušenja Berlinskog zida i denacionalizacije, originalni vlasnici (koji nisu originalni, ne zaboravimo, jer su je preuzeli od Židova) vraćaju se u kuću. To je priča o povijesti, o falsificiranju iste, o grižnji savjesti i o pranju savjesti, o preživljavanju i umiranju, o ponosu i ljudskoj mizeriji. Kamen je simbol te jebene povijesti – njime se može graditi, konstruirati, a njime se može i rušiti, napadati, ranjavati, uništavati. Predstava je nastala suradnjom ZKM-a i Beogradskog dramskog pozorišta, govori se i ijekavicom i ekavicom, i to nimalo ne smeta. Ni pod koju cijenu je ne bi trebali gledati oni koji čekaju fore tipa 'torta u lice' i 'pad na koru banane', i glasno im se smiju, i urnebesno su im smiješne psovke s pozornice, ovo je potpuno drugačije kazalište.

Siječanj? Ništa, nada, nula bodova, nikud nismo išli, ništa nismo gledali. Covid depresija. Dobro nam došla 22'.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.