U osamdesetim godinama prošlog stoljeća u yu-košarci je bilo uvedeno nešto što se zvalo 'studentska turneja' – liga se prekidala negdje na prijelazu listopada u studeni, i neki su klubovi odlazili na putovanja u SAD, gdje se igrala serija utakmica protiv sveučilišta. Trebalo je učiti o košarci od onih koji su je izmislili, i koji su tada bili nedodirljivi; sve u redu, te su turneje doista pomogle da se nauči nešto. I na individualnom i na kolektivnom planu. Sad bi trebalo sve to skupa staviti u povijesni kontekst… Moj prvi odlazak u SAD zbio se negdje 81' ili 82'… Dakle, s 19 ili 20 godina sam se – ni kriv ni dužan – susreo s nečim totalno drugačijim od onog na što sam navikao, od one sredine u kojoj sam odrastao. Iz mraka socijalizma – i mentalnog mraka i doslovnog mraka – stigao sam potpuno nespreman na blještavi Times Square, motao se po 42. ulici prije no što je Giuliani očistio taj dio grada, susrećući se s prostitutkama, makroima, policajcima na konjima, rotirkama, crnim, bijelim i  žutim stanovnicima tog velegrada, gledajući usput svjetleće reklame za porniće. Duboko grlo, Vrag u gospođici Jones, Iza zelenih vrata, klasike žanra. U centru centrovog centra New Yorka. Iz ove perspektive rekao bih da su me ti prvi susreti s drugim i drugačijim izliječili od ksenofobije prije no što sam je i imao prilike razviti.

Usput, te su turneje – a skupio sam ih s vremenom puno, sigurno deset, možda i više, što s klubom, što sa svakakvim reprezentativnom selekcijama – bile vrlo različite. Nekad ugodne, bez puno putovanja, s dovoljno slobodnog vremena za švrljanje naokolo, nekad takve da se letjelo s jedne na drugu obalu te ogromne zemlje kako bi se igrale tri utakmice u tri dana, što je uključivalo buđenja u zamračenoj sobi uz pitanje 'gdje sam uopće, i što sad trebam raditi – ići na doručak, večeru, utakmicu, trening, koju p…u m……u?!' Naravno, bilo je i smijeha i suza i svađa i nadrkanosti i pobjeda i poraza, to je uvijek tako kad se na hrpi nađe petnaestak adolescenata kojima hormoni (još uvijek) divljaju i koji su stalno umorni i htjeli bi se što prije vratiti kućama nakon obavljenog esencijalnog shoppinga. Ako bi se u hotelskom liftu nas dvojica – trojica dvometraša našli s domicilnim stanovništvom – a Amerikanci su uvijek kurtoazno ljubazni – uslijedilo je obavezno pitanje 'are you brothers?', jer smo često bili i isto/slično odjeveni. Ah, ta jednoobraznost socijalizma… Našlo bi se tu zgodnih pričica… To je bilo doba kad su igrači stalno htjeli ići u McDonalds, jer ga u SFRJ nije bilo, to je doba kad su igrači stalno htjeli ići na pizzu, jer je – recimo Pizza Hut – bila puuuuuuno bolja nego doma. To je bilo doba kad su Levi's 501 bile kult, pa smo ih svuda tražili jer su košarkaši nešto viši od prosjeka. Najbolji dućan za visoke našao sam u Salt Lake Cityju. Čudno, drugačije nego sad, jel'da? To je bilo doba kad su zanimljivi filmovi kasnili u socijalizam, pa smo tako jedne večeri pokojni Milenko Savović (izdvojit ću ovu crticu zbog njega, nema ga više…) u New Yorku išli gledati ET-a. U kinu smo bili nas dvojica i – da budem politički korektan  - mama AfroAmerikanka s klincima. Ono kad ET, kao, umire pokraj potoka zasuzile su mi oči, pa pogledam prema njemu, i vidim kako mu se oči sjaje, ali mu je neugodno pogledati prema meni. Vidimo se Savo, valjda, na nekom boljem mjestu…

Odlutah malo, ispričavam se, želio sam zapravo nešto sitno napisati o svojim prvim susretima s američkim sportom i američkom sportskom kulturom. Ti rani odlasci u SAD bili su i moj prvi susret uživo s NBA. Ne zaboravljajte, tada nije bilo YouTubea, mobitela, kompjutera, programskih paketa, u socijalizmu su se informacije o NBA svodile na nešto malo riječi i još manje slika. Znali smo da 'tamo' postoji nešto veliko, značajno, ali sve je to bilo obavijeno nekom mistikom… Prva NBA utakmica koju sam gledao igrala se u Madison Square Gardenu – ej, baš tamo – i bio sam ushićen što je idem gledati. Da bi to bilo jedno od najvećih košarkaških razočaranja u mom životu… Poluzainteresirani igrači vucarali su se terenom pred poluzainteresiranim gledateljima, a ti su gledatelji stalno hodali po tribinama noseći grickalice i pića. Šok! Puno kasnije, godinama kasnije, sam povezao stvari, složio puzzle, i shvatio da je to bio početak sezone, da je NBA prvenstveno 'showbizz', da prave stvari počinju iza All Star utakmice i kraja roka za razmjene, da je puno važnije to što će četveročlana obitelj za odlazak na NBA utakmicu potrošiti oko 500 dolara (ulaznice, suveniri, hrana, piće), i to se smatra obiteljskim izlaskom, nego tko će tu utakmicu dobiti. Moje inicijalno upoznavanje s američkom sportskom kulturom bilo je prilično neugodno iskustvo. Tja, bio sam mlad i zelen… Ali sam u međuvremenu shvatio i prihvatio njihov način.

U SAD prodaju događaj, event, ne prodaju sport. Najviše se takvom načinu razmišljanja i rada približio Medvešćak, hokejaši, dok su igrali KHL. Bio sam na par utakmica i da – to je bilo to. Najviše što se u našim uvjetima moglo ponuditi. Šteta što je kratko trajalo.

Na tim sam se davnim turnejama po prvi put upoznao i s američkim nogometom, prvenstveno s institucijom 'Monday Night Football', i zakačio sam se. Ne manijakalno, ali sam se zakačio. Američki nogomet je puno bolje gledati na tv nego uživo. Bio sam na dvije tekme 'footballa', jedna NFL, druga sveučilišna, i bilo mi je dosadno. Dugo je to, brate, ima puno praznog hoda, a s vrha tribina se često ne vidi što se uopće dolje događa. Na onoj NFL tekmi, u Atlanti, činilo mi se da se igrači cijelo vrijeme valjaju u blatu. A na tv ti stručni komentatori fino objašnjavaju što se događa, iscrtaju ti sheme, grafikone, sve ti je jasno da jasnije ne može biti. 'Football' je kult, 'football' je nova religija za koju su rezervirane nedjelje, 'football' je kralj tv gledanosti, i to ne treba ni pokušati razumjeti – jednostavno je tako. Amerikanci imaju drugačiju sportsku kulturu i amen.

Nemilosrdne statistike kažu da NFL igrači, baza je prosjek od tri godine ugovora vrijednog 2 milijuna, u 78 posto slučajeva bankrotiraju ili ulaze u financijske probleme samo 2 godine nakon prestanka igranja. NBA je nešto bolji – 60 posto igrača, 5 godina. No, to ne analiziraju mainstream mediji. Sport treba medije, mediji trebaju sport, i to je sprega koja je – između ostalog – dovela 'football' do tog statusa. Naglasiti pozitivno, naći zvijezdu, eksploatirati zvijezdu, prešutjeti ili marginalizirati negativno.

Malo sam odužio, ponovo se ispričavam. Zapravo sam se želio tekstom osvrnuti na netom završenu NFL sezonu i oprostiti se od nje. Možda najveća priča sezone je odlazak Tom Bradyja, oprostio se s 44 godine, nakon 22 sezone igranja, sa zaradom od 475 milijuna, 7 naslova i Gisele Bundchen po rukom. A ona je, usput, zaradila još više od Bradyja. Pa imamo 'slučaj' Aarona Rodgersa, 'quarterbacka' Green Baya, koji (kako sam kaže) nije antivakser, ali nije cijepljen protiv Covida, prebolio je potom taj virus usput kršeći mnogo NFL protokola, i dajući legendarnu izjavu da je 'imuniziran'. Zapravo je dobivao homeopatske lijekove od osobnog liječnika… Stand-up komičar Aziz Ansari je njegovo petljanje oko virusa ubacio u rutinu nastupa – provjerite na Netflixu, neprepričljivo i urnebesno. Nije dobro kad itko, pogotovo tip kojeg smatraju jednim od najboljih NFL igrača, završi u stand-up rutini… 'Halo, on je sportaš, živi od toga da ga udaraju u glavu!' Dodatno je kažnjen ispadanjem u doigravanju, iako je Green Bay imao najbolji omjer regularnog dijela sezone. Ispadanje još jednog veličanstvenog 'quarterbacka', Patricka Mahomesa s Kansas Cityjem, dovelo je do apsolutno neočekivanog finala LA Ramsa i Cincinnati Bengalsa. A upravo je Mahomes, dvije godine nakon osvajanja Super Bowla, i godinu nakon igranja Super Bowla, zadnju loptu bacio suparnicima u ruke i poslao je Bengalse u finale. Tja, to je sport, danas heroj, sutra gubitnik, treba se znati nositi s time.

Finale, iliti Super Bowl LVI… Dva, recimo tako, autsajdera koji su na potpuno različite načine izgradili aktualne momčadi. Cincinnati Bengals su premašili broj ukupan pobjeda iz dvije prethodne sezone rekonstrukcijom prvenstveno kroz dobre izbore na draftu. Ovo im je bila prva sezona iznad 50 posto pobjeda i prvi ulazak u doigravanje nakon 15', te prvi Super Bowl nakon  33 godine. 'Quarterback' im je mladi Joe Burrow, kojem je ovo bila druga profi sezona. Prvu, inače, nije završio zbog pucanja prednjeg križnog i medijalnog ligamenta. Strašne ozljede, koje su okončale mnoge karijere… Trener Zack Taylor je šest godina mlađi od Toma Bradyja (38), treću je sezonu s organizacijom, i kod Bengalsa se na najbolji mogući način potvrdio termin 'svježa krv' kroz spoj novih ideja trenera i glavnog igrača.

Ramsi su, pak, kupovali… Vrlo dobrog 'quarterbacka' Jareda Goffa poslali su u Detroit, skupa sa svom silom budućih izbora drafta (hoću sad i hoću sve, rekao bi Cane iz Partibrejkersa), za Matthewa Stafforda, kasnije mu s tržišta pridodajući još zvijezde Von Millera i Odell Beckhama. Sličan proces godinu prije imao je Tampa Bay, s Bradyjem, Gronkowskim i društvom dobili su instant supermomčad. Treba biti mudar trener za vođenje takvih iskusnih ekipa, ne valja igrače prilagođavati sebi, nego sebe igračima – pusti ih da razvijaju svoje ideje. Spomenuti Stafford je zanimljiv tip – vrlo cijenjeni 'quarterback' vukao je luzere iz Detroita koliko je god mogao, ali u dvanaest godina rekonstrukcija nisu uspjeli složiti kompetitivnu momčad. Dok se jednog jutra nije probudio i kazao 'ljudi, ovo više nema smisla, pustite me da odem…'. Priča u priči kaže da su 49ersi također bili zainteresirani, ali su zakasnili doslovno nekoliko sati. Da je Stafford otišao u 49erse Super Bowl LVI bi bio puno drugačiji – Ramsi su izbacili upravo 49erse. Trener Ramsa Sean McVay ima 36 godina, i dva najmlađa NFL trenera ove sezone su došli do Super Bowla.

Nisam navijao ni za koga, nisam ni gledao tekmu uživo – nakon neprospavane noći oporavljam se tjedan dana – makar sam imao poziv, 'e, buraz, mi dečki bumo bili tu u jednom stanu blizu tebe, dođi na vopi'. Od potpisa na vjenčani list oporavljam se trideset i devet godina, od Novosela i Miličevića se nikad neću ni oporaviti, a od roditeljstva… bolje da ni ne pričam. Nož u leđa, pa u bubreg, aaaargh, pa u prsa, pa ode mali prst, pa ruka do lakta, pa do ramena, krv lipti k'o u Kill Billu, dok u pozadini sviraju 5,6,7,8's. Stalno sam – obilato krvareći - u akutnoj fazi oporavka; je li uopće moguće to tako uobličiti? Nije bitno, shvatili ste... Moji oporavci traju dugo…

No, mirno sam odgledao sažetak tekme sutradan uz prvu i drugu kavu.

Ramsima se isplatila pokeraška 'all in' taktika  u pripremi sezone sezone, čak i u samoj takmici su je demonstrirali; pobjeda 23-20 pozicionirala ih je na sam vrh tržišta kojim dominiraju Dodgersi i Lakersi s kombinirane 24 titule u baseballu i košarci. Ovo je prvi naslov u 'footballu' za Los Angeles od 51', prvi za Ramse od 00', s tim da su ga osvojili kao St. Louis Rams. McVay je, usput, najmlađi trener koji je uzeo Super Bowl. Valjda će sad franšiza stvoriti i navijačku masu, koja im je nedostajala od seobe u LA prije 5 godina… Bengalsima ostaje čekati i dalje, makar ih je teško prozvati kandidatima za osvajanje naslova u skoroj budućnosti, jer je ova sezona bila vrlo, vrlo posebna i neobična.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.