U međuvremenu je Rusija napala Ukrajinu. Nitko nije vjerovao da se to može dogoditi. U 21. stoljeću, nakon svih strašnih iskustava Drugog svjetskog rata. Ni ukrajinski predsjednik nije vjerovao da se to može dogoditi. Ni Ukrajinci nisu vjerovali da se to može dogoditi, ni mi u EU nismo vjerovali, ni mnogi drugi izvan EU.

Mnogi su odmahivali rukama na precizne informacije nekih obavještajnih službi da će do napada doći, ruski predsjednik se rugao svima koji su pokušavali s njim razgovarati uvjeravajući cijeli svijet da rata neće biti. Rugao se i svojim suradnicima koji nisu ni pokušavali s njim razgovarati o razumu i ljudskosti.

A onda je napao i počeo je rat. Rat?!

Nemoguće da nam se i to događa, govorili smo si na početku, izmučeni koronom i potresima, gledajući što se događa iz naših uglavnom toplih soba. Nemoguće da se to događa, mrmljali smo na početku agresija a mrmljamo to i dalje svaki dan.

I govorimo, govorimo, govorimo, govore svi, rijeke komentatora govori po televizijama i novinama. Izmjenjuju se razni, i oni koji nešto znaju i oni koji pojma ni o čemu nemaju, govore saborski zastupnici, govore ministri, svi govore jedno te isto, ponavljaju se. I naravno; većina domaćih političara na ukrajinskoj krizi pokušava izvući makar malu političku korist. Mali lažni heroji daleko od bojišta i opasnosti.

A ja kao i mnogi, osjećam jezivo snažnu nemoć. Nemoć tako jaku da boli, nemoć koja zlokobno zvoni dok šutimo, nemoć koja blokira i poražava nas.

Nemoć raste dok gledam malenu djecu u kolicima na granici Ukrajine i Poljske ili Ukrajine i Mađarske ili Ukrajine i Rumunjske. Nemoć dok gledam malu djecu, tek rođenu djecu umotanu u bezbroj slojeva deka u studenim i vlažnim podrumima Ukrajine. Nemoć dok gledam malu, tek rođenu djecu u naručju majki koje ih spašavaju dok snijeg pada i zima je. Nemoć dok gledam kako djeca stišću svoje plišane igračke a majke vuku torbe, kofere, deke, jastuke i očaj na licima. Nemoć dok gledam žene koje su s djecom satima i danima čekale pred granicom na zimi, na otvorenom, bez mjesta nuždu, bez tople vode i toplog toplog mlijeka koje bi umirilo plač. Nemoć dok ih gledam kako odsutno uzimaju šalicu čaja nakon prelaska granica, umatajući u dodatne deke već prljavu dječicu s kojom su krenule u nepoznato.

Nemoć mi oduzima snagu dok gledam očeve koji se opraštaju od žena i djece a nitko ne zna hoće li se ikada vidjeti ili ih neće nikada više vidjeti i tko će od njih poginuti i koliko se te djece koja odlaze neće sjećati očeva koji ostaju.

Nemoć me strašno boli dok upijam bol majke koja viče "zašto zašto" kad su joj u ukrajinskoj bolnici rekli da ne mogu spasiti njezinog  sina starog samo osamnaest mjeseci. A liječnik očajan sjedi na podu i bez suza zuri u svoju nemoć.

Nemoć me preplavljuje dok gledam mlade ruske vojnike koji plaču javljajući se svojim majkama, zamišljajući sve majke kojima svakog sata netko javlja da su im poginuli sinovi.  Ili im još ništa nitko ne javlja jer ne znaju ili ne žele znati da su poginuli.

Nemoć i bijes hvataju se u tužno kolo osjećaja dok gledam razrušene kuće, zgrade u plamenu, kuće   u kojima su do jučer ili danas živjeli ljudi pa onda ostali bez svega svoga a iz njihovih stanova kroz nakrivljene  prozore, vise krpe mrtvih zavjesa. I dok zgrade gore, ponegdje još, svijetli neki prozor kao svjetionik i upozorenje da su iza tih prozora do prije kojeg trenutka živjeli ljudi.

Nitko od nas koji smo za sada daleko, i dalje nije potpuno svjestan što se događa i sve izgleda nestvarno i prelijeva se u nemoć. I dok sam gledala europarlamentarce koji su podupirali Ukrajinu pljeskom u Europskom parlamentu, mnogi u majicama s prigodnim natpisima a onda se slikali za uspomenu, po grupicama, obuzela me nemoć. Gledajući to slikanje i slušajući prevoditelja koji je prevodio predsjednika Zelenskog pa zaplakao, osjetila sam razarajuću moć nemoći.

Borba s nemoći traži da se nešto poduzima, da se nešto radi. Ja pišem ovaj tekst, boreći se, tekst koji ništa neće promijeniti, nikome neće pomoći, tekst koji neće ništa riješiti, ali će zabilježiti bar mali dio iskrene žalosti koju mnogi nemoćni, u ovom trenutku osjećaju.

Za Ford piše Jadranka Kosor

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.