Ima nekih datuma u povijesti grada Zagreba koji su silno važni, od osnutka zagrebačke biskupije, preko dobivanja Zlatne bule (Dežulović bi rekao 'zlatne bulje', hahaha), okupacije i oslobođenje (tu se kronologija može proizvoljno zamijeniti, već prema tome kojoj političkoj opciji čitatelj pripada), ispraćaja Plavog vlaka, povijesnog i povijesnih zasjedanja Sabora, pa sve do ove friške povijesti – recimo potresa čije se posljedice itekako još uvijek osjećaju.

Prvog listopada još jedan značajan datum nadodan je tom nizu – to je dan uvođenja Plavih vrećica. Kao što se povijest ljudskog roda dijeli na ono 'prije nove ere' i ono 'poslije nove ere' tj. prije Krista i poslije Krista, tako će se i povijest Zagreba dijeliti na ono 'prije plavih vrećica' i 'poslije plavih vrećica'. Kako bih vam rekao – svjestan sam potrebe i nužnosti da se u ovom gradu nešto novo napravi sa smećem, da se na neki novi način riješi razvrstavanje, odlaganje i recikliranje otpada, ali... Hoće li doista uvođenje plavih vrećica biti rješenje za to? Čisto sumnjam... Uz napomenu da mi je potpuno jasno kako su plave vrećice i njihova visoka cijena zapravo penaliziranje onih koji se nemarno odnose prema tom konceptu. Načelno se slažem, imam doma plave vrećice i spreman sam na tu penalizaciju, iako mi je jasno kako  nemam pravo govoriti u ime (zaokružimo) milijun stanovnika grada. Šarenilo tih stanovnika i njihove navike nemam namjeru analizirati, rekao bih samo toliko da bih prije kažnjavao one koji prazne pepeljare iz auta na parkiralištu, ostavljaju cipele ispred ulaznih vrata i bicikle po cesti voze sa slušalicama u ušima  nego one koji – oprosti mi Bože – komunalni otpad ne stavljaju i odlažu u plave vrećice.

A kako smo svi mi – u osnovi – sebični, moram izanalizirati sam sebe i okruženje u kojem živim kako bih pokazao i dokazao da koncept plavih vrećica ima ozbiljnih problema.

Za početak – visok sam preko dva metra i imam nekih (opet zaokružimo) sto i deset kila. Jučer su nam u kratkoj posjeti bile sestre koje su visoke sto pedeset i imaju po pedeset kila. Jasno je da generiram više otpada nego svaka od njih, vjerojatno onoliko koliko generiraju njih dvije zajedno. Od hrane, koje mi je potrebno puno više da bih preživio (a nisam kriv što proizvođači pakiraju deset deka šunke u plastiku od petnaest deka...), preko odjeće, obuće i svega ostalog. Kuda se, uostalom, trebaju odlagati cipele ili tenisice koje su napravljene od kože, gume, plastike, a imaju i biorazgradive žnirance/vezice/špigete?! Jedne moje cipele s rupom na potplatu, a cipele su broj pedeset,  zauzet će čitavu plavu vrećicu od deset litara. Zašto me, dakle, grad kažnjava zbog nečega za što nisam ni najmanje kriv, nečega što sam stekao rođenjem ni kriv ni dužan?

Mislio sam se čak zbog toga obratiti pismom osobno gradonačelniku, koji se doima čovjek spremnim svakoga s razumijevanjem i empatijom saslušati , ali sam odustao... Ima frajer i ozbiljnijih briga od dimenzija, i potreba vezanih uz te dimenzije, jedne milijuntine stanovništva grada koji vodi kroz Scile i Haribde dvajsprvog stoljeća, ili prevedeno na današnji i njegov jezik, kroz hrpe smeća na kojima se lako može nasukati.

Pa onda – kad smo već kod odjeće i obuće – približava se Božić, prvi datum kojem se veselimo nakon povratka s mora, i razmjena poklona koji su raskošno umotani. Ajme, umotani! Što ćemo s omotima i ambalažama nakon što božićnog jutra otvorimo poklone?! Svi ćemo biti kažnjeni zbog razmjene poklona, što više poklonimo i primimo, što su omoti ljepši i raskošniji, kazna će biti veća, broj skupih plavih vrećica bit će veći. Nekako to i neće biti u duhu blagdana,čini mi se... Bismo li trebali unucima poklanjati pidžamice, čarapice i igračke bez omota i bez ambalaže? Da, rekao bih da bi to bilo najpraktičnije, čista ušteda. Izostanak onog njihovog uzbuđenja kad ukližu pod bor k'o desni bek Dinama kad izbacuje loptu u korner u suparničkoj gol šansi i nestrpljivog deranja omota kako bi otkrili što su im to pripremili Djed Mraz tj. djed i baka (nisam siguran tko od njih dvoje zna pravu istinu, znaju li je uopće ili još žive u dječjim zabludama...) bit će novi duh zagrebačkog Božića. Ono, bezvoljni dolazak do okićenog bora, komentar 'aha' jer još s pet metara vide što im je namijenjeno i sjedanje pred televiziju. Kad bolje razmislim, pod bor bismo im trebali staviti plave vrećice, kako bismo na njih edukativno djelovali, u skladu sa zelenom orijentacijom grada u kojem žive. Ne, dječice, nije Grinch ukrao Božić, to je samo era nakon plavih vrećica, naviknite se... Djed Mraz se prilagodio, pa se i vi morate prilagoditi. Bolje nego da za ručkom pola sata diskutiramo od kojeg su materijala mašnice na poklonima i kuda ih trebamo odložiti.

Gledajte, trideset godina živim na istom mjestu, i trideset godina su mi pod prozorom kontejneri za smeće. Čovjek se na sve navikne, to je život u velegradu. Pratili smo sve faze povijesnog razvoja tretmana smeća po prozorima. Nekada se znalo da kamioni dolaze utorkom, četvrtkom i subotom u sedam ujutro, kasnije se sve promijenilo i poremetilo. Pojavili su se kontejneri za plastiku i za papir, s druge strane ceste je kontejner za staklo, a kamioni su počeli dolaziti kad im se hoće, bez obzira na to jesu li kontejneri prazni, poluprazni ili puni, a smeće se odlaže i oko njih. Smrad i muhe se podrazumijevaju; imam u mobitelu fotku od proteklog ljeta, stvarno degutantno, na plus četrdeset (što se na slici ne vidi, naravno) smeća je bilo toliko da se kontejneri uopće nisu vidjeli. Ček, ček... Ista je gradska vlast i tada djelovala, nije li ? Realno, nije problem količina smeća i način odlaganja, nego tajming odvoza, i to je problem koji traje godinama. Ljudi su koliko toliko još i disciplinirani, kamioni nisu. Onda su se pojavile vrane i ljudi slabijeg imovinskog statusa, nisam više siguran što se prije dogodilo.

Vrane, zaštićena vrsta, one sivo crne, invazivne, skupljaju se oko kontejnera tražeći hranu, i razbacuju smeće naokolo puno više nego ljudi. Ljudi, nezaštićena vrsta, kopaju po kontejnerima u potrazi za nečim što bi se dalo iskoristiti, prodati, unovčiti. Nekoliko puta sam svjedočio nečemu što sam nazvao 'sprintom za život': prolaznik ubaci u kontejner nekakve boce, i nastavi dalje, a sa suprotnih strana dolaze bakica & djedica, sakupljači. Počinju brže hodati prema onome što je bačeno, da bi se to na kraju pretvorilo u neku bizarnu sporu i šepavu utrku 'tko će prije'. Da ti se srce stisne...

Usput, ne tjeram te vrane, trudim se biti u dobrim odnosima s njima. To su pametne beštije, vidim i analiziram kako se ponašaju. Do te su mjere pametne da navodno čak i pamte lica, zato im se ne želim zamjeriti. Vi radite svoje, ja radim svoje, i to je (su)život u velikom gradu.

Kontejneri su i nakon uvođenja plavih vrećica tu, pod prozorom, na istom mjestu. Nekako sam se vezao uz njih, ne znam hoće li ih ili neće maknuti, jer bi – kao – svaki ulaz naše jarunske zgrade trebao dobiti svoje kontejnere. Mi smo odradili svoje kupovinom plavih vrećica, ali gradska logistika baš i nije – ne zna se hoće li biti novih kontejnera, gdje će biti i kakvi će biti. Tri su varijante – ovakvi isti, čime se ništa bitno promijenilo ne bi, poluukopani i ukopani. Osobno smatram da bi ukopani bili daleko najbolja varijanta, takvi postoje u mjestu na Krku kuda odlazimo; jedva da se vide, volumen ogroman, nema ni zainteresiranih životinja ni zainteresiranih ljudi, nema smrada, nema razbacivanja.

Ako sam dobro shvatio – od mene, kao čovjeka koji s prozora ima pogled na kontejnere, se očekuje da prijavljujem onoga ili one koji ne bacaju otpad u plavim vrećicama nego ga nekontrolirano odlažu. Ma nije mi na kraj pameti, i isti stav očekujem i od sugrađana. A, pazite sad, navodno će se kažnjavati zgrada u slučaju nepravilnog odlaganja otpada. Tu su dva ozbiljna problema:

a) Previše me to podsjeća na nekakav staljinizam, na vrijeme špijuniranja i denuncijacija. Ta su vremena, mislim, odavno prošla, pohranjena u povijesti da se više nikad ne bi vratila. Stasi, Securitatea, Udba, Kagebe, to su mi užasne riječi iz užasnog vremena i užasnih političko/ socijalnih okolnosti. Stimulira li era plavih vrećica povratak u staljinizam? Ima li kakve novčane nagrade za onoga tko prijavi susjeda zbog neodgovarajuće vrećice? Žute, a ne plave? Kakva će kazna biti za nediscipliniranog susjeda? Progon iz grada, bit će iznesen do table na kojoj piše Zagreb na šini, namazan katranom i perjem, kao u Lucky Lukeu? I onda nabijen nogom u guzicu?

b) Spomenuti, vrlo konkretni kontejneri pod mojim prozorom su pozicionirani tako da njima gravitiraju tri zgrade, i još kraj njih prolaze supijani tinejdžeri nakon noćnih provoda na Jarunu, kao i obitelji nakon dnevnih aktivnosti na Jarunu. Ako se u kontejneru zatekne žuta/zelena/crna vrećica, koji će to arbitar odrediti tko ju je ubacio i koja zgrada treba platiti penale? Halo, pa tko će naći klinca koji u kontejner ubaci plastičnu dvolitarsku bocu pive ispijenu s društvom u parkiću? Klinca koji ubaci vrećicu čipsa pojedenu na cesti? Karikiram? Ni najmanje, smrtno sam ozbiljan. U istoj onoj mjeri u kojoj su ozbiljni i predstavnici gradske vlasti i medija koji nas mjesec dana svakodnevno pripremaju na promjene
Ozbiljni ste, ozbiljni smo? Ok, kao prvo stvorite stvarne, realne preduvjete za odvajanje, odvoz i reciklažu. A potom stavite nadzorne kamere, pa se sami bavite detektivskim poslom u potrazi za nediscipliniranim stanovnicima grada, ne pokušavajte nas pretvoriti u denuncijante.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.