Mda, vrijeme je da se svedu računi ovog ljeta na izmaku... Nema tu nekih velikih iznenađenje i šokova, bilo pozitivnih bilo negativnih - u određenim, poodmaklim, godinama rutina je majka svih bitaka. Čak ako uključim i covid; realno je obala zadnje mjesto za koje bih pomislio da ćemo ga supruga i ja pokupiti. Stalno smo vani, bez odlazaka u velike gužve, bez razmjene tjelesnih tekućina s onima izvan najužeg kruga obitelji. Pa ipak, nakon što nas je pune dvije i pol godine zaobilazio, nakon što smo'boostani', eto glavobolje i jednodnevne temperature, eto dviju crtica na kućnom testu, eto izolacije... Dobro smo prošli kad se podvuče crta. Za razliku od mnogih drugih - s covidom ili od njega (jebeš semantiku!) otišli su nam i neki dragi, bliski ljudi.

Nekako bih kao 'highlight' ljeta izdvojio nešto što se događalo dosta daleko od obale. Kad odvrtim film unatrag, zapravo ni ne mogu točno objasniti kako smo se našli u Zagvozdu... Vedrana Mlikotu upoznali smo kad je postavljao našu verziju kultne predstave 'Profesionalac', ima tome sigurno desetak godina, možda i koja više. Tu je predstavu režirao Bogdan Diklić, s kojim se znamo... ajme, zastrašujućih četrdesetak godina... a koji je u predstavi Zvezdara teatra igrao jednu od dvije glavne uloge, zajedno s pokojnim Batom Stojkovićem. Tada smo, rekoh, upoznali Vedrana, s kojim smo i ostali u kakvom-takvom kontaktu. Krasno jedno ljudsko biće, nemam prigovora čak ni ja, koji na sve i svakoga redovito imam nekakav prigovor. Ne znam, možda sam malo apšisao (što bi se u Zagrebu reklo...), ali stvarno se ne mogu sjetiti kad je i kako Vedran pozvao na GUZ, tj Glumce u Zagvozdu, i to baš na jubilarno dvadeset i peto izdanje. Niti čime sam zaslužio poziv. Riječ po riječ, konzultacija po konzultacija, i našli smo se na licu mjesta.

I supruga i ja po prvi put, nikad nas putevi nisu nanijeli u taj, oprostite na izrazu, zabačeni dio Hrvatske. Napokon smo bili u prilici povezati imena sa stvarnim mjestima - Zmijavci, Proložac , Zagvozd, pa Modro i Crveno jezero, pa Prosjaci i sinovi, pa Hasanaginica koja se (dijelom) tamo događa, a o čemu pojma nisam imao, a ako sam pojma nekada i imao, odavno sam zaboravio, pa odmah s druge strane granice Posušje, odakle moj dio obitelji vuče porijeklo. Nismo došli do Posušja, nekako nisam našao vremena za to u tri dana, makar su ama baš svi kojima sam se tamo predstavio reagirali isto, 'a, Čutura, Posušje...'. Tja, ne mogu pobjeći od toga, niti imam razloga. Možda bude još prilika za prelazak granice i fotkanje uz putokaz na kojem piše 'Čutura' ili 'Čuture'.

Da ne davim puno oko toga, reći ću da su svi ljudski kontakti bili više nego pozitivni, domicilni su ljudi bili dragi, ljubazni, pristojni, normalni i normalniji od susjeda u Zagrebu, zapravo sam ostao šokiran s obzirom na usputnu i površnu i očito krivu percepciju stečenu iz priča. I Teo iz hotela i Ante iz 'Sick swinga', i svi ostali su nam uljepšali boravak u Imotskoj krajini.

Supruga se i okupala u Modrom jezeru, čija se razina bila spustila nakon velikih suša i vrućina, ali još je uvijek bilo dovoljno vode za kupanje. Ja sam je ispratio do dolje, ali nekako mi se komplicirano bilo presvlačiti, pa sam bio samo moralna podrška. Dovoljan je bio i uspon nazad, taman je bilo zvonilo podne, na dobrih plus trispet, da požalim zbog te podrške. Dvoje me ljudi usput pitalo 'jeste li dobro', 'pa i nisam baš najbolje', i trebale su mi dvije pive da se vratim u normalu. Tvrdi supruga da je to kupanje mistično iskustvo, vjerujem joj... Dan kasnije je Mlikota rekao kako se kupao i u Crvenom jezeru, čije su strane puno strmije i nema prilaznog puta, spuštajući se do dna s alpinističkom opremom. Mašala! Jedan smo dan potražili i pronašli čuveni stećak Vukov greb, koji je obišao pola Europe, to je prvi stećak koji sam vidio u životu, jedan smo se dan spustili do Makarske, na poziv prijatelja Nenada. Ma dvadeset minuta je od Zagvozda do obale, kroz tunel Sveti Ilija, ne bi čovjek rekao da na dvadeset minuta udaljenosti postoje dva toliko različita svijeta.

Od kulturnih sadržaja uspjeli smo ispratiti dva - večer poezije Petra Gudelja u njegovom rodnom mjestu Podosoju i predstavu 'Glumac je glumac je glumac' Zijaha Sokolovića u samom Zagvozdu. Lakše, puno lakše, je osvrnuti se na Sokolovića - to je opće kulturno dobro, i nisam je prvi put gledao. Pojednostavljeno, predstava je demonstracija glumačkog umijeća, ali i predstavljanje glumačkog života, gdje je teško povući granicu između glume tj igranja, kako sami glumci kažu, i stvarnosti. Pa je tako za početak Sokolović prošetao među publikom prodajući daske na kojima je pisalo 'daske koje život znače'. I kupovali su ih... Je li to dio predstave ili nije? U tome i jest poanta priče.

Petra Gudelja, pak, teže je i objasniti i dešifrirati. Pjesnici su čudenje u svijetu, a Gudelj je najveći živući hrvatski pjesnik, kako kažu, pa je i čudenje tim veće. Njegove su stihove kazivali Vedran Mlikota i Siniša Ružić, glumac Gavelle i imotski zet. Sve se događalo na gumnu, što je mjesto za mlaćenje žita, uz improvizirane tribinice, a mjesto Podosoje je pod planinom Osoj, i službeno ima 48 stanovnika. Da, i to je bilo itekako mistično iskustvo. Bit ću toliko slobodan da citiram nešto stihova iz Gudeljeve poezije -mogu ja pisati koliko od hoću o doživljaju tog kraja i te večeri, ali nikad se neću nimalo približiti njegovoj autentičnosti.

- Na lijevi mi rukav ušla, na desni rukav izašla, moja ljubavnica zmija, izgubila se u kupinama, u godinama i travi

- Najljepša zapamćena svjetlost, kad su mi usred dvadesetog stoljeća, u jadranskom kršu, u kolovozu, svijetlile zvijezde. Kad su mi između zvijezda prvi put zasvijetlile tvoje sise

- Strah je noćna ptičurina: pandžama razdire grlo, kljuje oči. Krilima lupa po glavi.

- Po nenepisanu papiru, po negaženu snijegu, zaputio se, zaputila se ruka. Ne znate, niti možete znati: gdje će koja stopa, gdje će koja riječ

Čudesno je, eto, da se GUZ dvadeset i pet godina održao, bez ikakvih naznaka da će se prestati održavati... Veli sam Mlikota kako njegovo prisustvo više i nije potrebno, kako bi se sve nastavilo čak i da njega iz nekog razloga nema na licu mjesta,toliko su se lokalni ljudi saživili s konceptom. Mogu samo čestitati, još jednom zahvaliti na pozivu, i poželjeti još uspješnijih idućih dvadeset i pet godina. 

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.