Nedavno smo supruga i ja obilježili – nema se tu što slaviti, zato kažem da smo 'obilježili' – četrdeset godina braka. Beskrajno dug period... Pretvorimo to u mjesece, tjedne, dane, sate, minute, u broj međusobnih seksualnih kontakata, u vrijeme provedeno u stanju orgazma i za jednu i za drugu stranu, i rezultati će biti užasavajući. No, ide to nekako; moja je stara teza da je temelj svake duge i stabilne  veze česta razdvojenost partnera.

Neki se nisu u oproštajnim postovima libili sasuti grubo Musku sve u lice, kao jedan od najutjecajnijih rockera 21. stoljeća, bivši frontmen White Stripesa Jack White koji se nekada divio Musku. Pokušao je proniknuti u razloge njegovog ponašanja i popuštanja ljudima poput Donalda Trumpa.

Pa o čemu da čovjek piše u ove blagdanske dane nego o – nogometu?! Siguran sam da nikad više nogometa na nekom velikom natjecanju nisam gledao, a nikad nisam manje osjećao da se nešto veliko i bitno događa... Kriv – ili zaslužan – za to je ovaj neobičan neobičan termin Svjetskog prvenstva, kad je u Zagrebu hladno, kišovito, zasniježeno, i ono što se zbiva na cesti zbiva se oko adventskih kućica.

Meryl Streep je rekorderka svih vremena po broju nominacija za filmsku nagradu Oscar. Kroz 45 godine filmske karijere u kategorijama najbolje sporedne ili glavne glumice nominirana je čak 21 put, i osvojila ga tri puta. Koliko je to postignuće, sugerira i činjenica da druga najnominiranija osoba u glumačkim kategorijama, još jedna legenda, Katharine Hepburn, nominirana „tek“ 12 puta. Prvu nominaciju Streep zaradila je zasluženo za ulogu u povijesno bitnom  i kultnom „Lovcu na jelene“ 1978. godine, samo godinu nakon što je – relativno kasno s 28 godina i s diplomom Yalea u džepu – debitirala na velikom platnu u filmu „Julia“ s Jane Fonda u glavnoj ulozi. Već 1979. za nezaboravan nastup u još jednom važnom i velikom filmu „Kramer protiv Kramera“, zaradila je prvog Oscara za sporednu ulogu. 

dok se iz nekog razloga koncertna publika ponovno počela množiti u Hrvatskoj sudeći prema gore navedenim primjerima, ona publika što žudi za lakim notama je standardno (preko)brojna. Posljednji je primjer izvjesni Saša Matić iz Beograda, ali kad je on u pitanju onda su „lake note“ umanjenica, eufemizam za glazbeni šund. Iako nije prvi put, nekako uvijek šokira da neka glazbena zvijezda iz istočnog susjedstva koja nije stasala u vrijeme prije raspada Jugoslavije, može rasprodati zagrebačku Arenu, odnosno privući 20-ak tisuća ljudi. Upitnik je još veći kad taj lik rasproda Arenu dvije večeri zaredom, što je dosad uspjelo jedino Tonyju Cetinskom od naših izvođača. 

.Pa ipak, u Hrvatskoj se trubi uglavnom o tome kako Željko Komšić i dalje uzurpira pravo hrvatskog naroda da izabere svog predstavnika u Predsjedništvo, jer iako Hrvat po nacionalnosti navodno ne predstavlja hrvatski narod u BiH. Zašto? Jer nije na liniji politike Zagreba i hercegovačkog političkog lobija, jer nije član HDZ-a, već vodi lijevo orijentiranu Demokratsku frontu, građansku opciju utemeljenu na unitarističkim idejama. 

Zapravo nikad nisam čitao Maka Dizdara, iako je riječ o jednom od najvećih bosansko-hercegovačkih pjesnika. Nikad nisam imao živaca pročitati do kraja čak ni „Na Drini ćuprija“ ili neko drugo veliko djelo Ive Andrića zbog kojih je zaradio i Nobelovu nagradu za književnost. Nije me zanimala ni „visoka“ bosanska kultura, ni ona „niska“, nikad mi nisu bili smiješni vicevi o Muji i Hasi, odiozan mi je bio i humor jedne „Top liste nadrealista“, iako bi mi, bar generacijski i po baštinjenju apsurdnosti jednih Monty Pythona možda trebao biti blizak. 

Ima nekih datuma u povijesti grada Zagreba koji su silno važni, od osnutka zagrebačke biskupije, preko dobijanja Zlatne bule (Dežulović bi rekao 'zlatne bulje', hahaha), okupacije i oslobođenje (tu se kronologija može proizvoljno zamijeniti, već prema tome kojoj političkoj opciji čitatelj pripada), ispraćaja Plavog vlaka, povijesnog i povijesnih zasjedanja Sabora, pa sve do ove friške povijesti – recimo potresa čije se posljedice itekako još uvijek osjećaju. 

Kakvo bogato košarkaško ljeto! Na kraju je, jasno, uvijek lako biti pametan, pa neću ni pokušati ići tim putem... Uostalom, jedino čemu sam se čudio, i još se čudim, jest to što se svi čude nad ispadanjem naših košarkaša iz kvalifikacija za SP, pa potom i ispadanjem s Eurobasketa u prvoj nokaut utakmici. A što se to, molim vas, dogodilo a da već nismo vidjeli u prethodnih dvadeset i – koliko ono? – sedam godina?! 

Pitaju se rijetki analitičari poluglasno a građani šapćući po kafićima, hoće li otkrivena pljačka u INA-i naštetiti glavnom šefu u Hrvatskoj tj. glavnom šefu Hrvatske. Onom koji je već davno objavio "mogu što hoću", onom koji je rekao da neće njemu nitko smjenjivati ministre  i da će oni ostati zauvijek tj. dok on to bude želio i htio. 

Otvorili su Pelješki most. Lijep je, vitak, skladno usidren u more i čaroban kao i  krajolik koji se raskošno razlijeva oko mosta. Most kao da je oduvijek tamo gdje uspravno stoji; visok, jednostavan, nekako ponosan. Kao što smo ponosni i svi mi koji smo ugradili svoju malu kap u taj slap ljepote.

Ma taj Ivka... Napišem benigni tekstić o osamdesetima, a on... Osjeti se osobno pogođenim... I uz svesrdnu pomoć i podršku Poslodavca gotovo pa provocira da – zapravo, može i bez riječi 'gotovo' – se napiše još nešto, da se dodatno objasne povijesne okolnosti kao objektivni okvir za osamdesete, i da se taj povijesni okvir aplicira na osobni životni put, s naglaskom na sport/košarku.

Sigurno – ali sto posto sigurno – ne bih pisao ovaj tekstić da mi u petak ujutro nije zazvonio telefon. Nepoznat broj, na drugoj strani bio je čovjek s jednog zadarskog radija – zaboravio sam kojeg, isprika – koji bi me pitao nešto o petoj utakmici finalne serije doigravanja. 

Ima tako nekih tekstova koje imam potrebu napisati, sjednem pred prazan zaslon kompa, krenem, a da ne znam kud će me sam tekst odvesti – ovo je jedan od tih tekstova. Za sada samo znam da ću ući u popkulturni resor kolege Ivke, što sam mu uredno i najavio. 

U međuvremenu je onaj, na početku slavljen pa onda ismijavan i prezren Stožer za obranu od korone, objavio ukidanje svih mjera u borbi protiv korone. Gotovo svih. Ono što je od mjera ostalo, zanemarivo je, odnosi se na maske u ustanovama socijalne skrbi i zdravstva. Ako se tih majušnih preostalih mjera tamo u tim ustanovama nitko ne bude pridržavao, nikome neće biti ništa kao što i inače nikome nije bilo ništa. Osim bolesnih i onih s teškim posljedicama bolesti. I umrlih.

Teško je u potpunosti rekonstruirati zašto i kako smo supruga i ja otišli na put u Izrael. Ok, kćer nam igra odbojku tamo, već mjesecima se vrti ta ideja u trokutu trosjed – tv – frižider. Ja sam bio nekoliko puta, kao igrač i novinar, nešto sam od Izraela i vidio, smatram da se taj dio svijeta treba vidjeti jer je nešto drugačije od svega ostalog.

Nemoć se umnaža i buja. Raste poput korova. Guši, potapa, oduzima snagu. Nemoć nas ponižava gmižući po nama u raznim oblicima dok svjedočimo nestvarno strašnim slikama Ukrajine 2022. U Europi. U 21. stoljeću. Gdje pate ljudi, mnogi nevini ljudi koji ne mogu pomoći ni sebi ni drugima.

U međuvremenu je Rusija napala Ukrajinu. Nitko nije vjerovao da se to može dogoditi. U 21. stoljeću, nakon svih strašnih iskustava  Drugog svjetskog rata. Ni ukrajinski predsjednik nije vjerovao da se to može dogoditi. Ni Ukrajinci nisu vjerovali da se to može dogoditi, ni mi u EU nismo vjerovali, ni mnogi drugi izvan EU.

U međuvremenu su nam se dogodili novi neugodni napadi indolencije, nebrige, bašmebriga kulture, bahate lažljivosti i tihog propadanja. Neki odabrani u jednu komisiju odabrali su u HNB idejna rješenja za hrvatsku inačicu eura. Europskog a našeg novca.

Ide vrijeme, čini se kao da stoji zbog pandemije i ostalih užasa, a zapravo ide. Ova 2022. koju još nismo navikli pravilno ni napisati, počela je s tako nepodnošljivo puno bolesnih od toga novog virusa. Gotovo svi oko nas su nam bolesni ili su skoro bili bolesni ili su im bolesni mnogi u obitelji. Virus se ne predaje, najavljuju se i novi sojevi,a govore da bi omikron mogao  biti i kraj borbe. 

Ljudi nerado govore o starosti. Kad govore o vlastitoj starosti i vlastitom starenju, doduše. O tuđim starenjima i tuđoj starosti ljudi vole govoriti, šaptati, rugati se, tračati. Ruku na srce; govoriti o starosti je teško kao što je teško npr. govoriti o nekoj opakoj zaraznoj kožnoj bolesti od koje se ne možemo obraniti, koja će nas razboljeti i posramiti.

Dosta me ljudi povuklo za rukav neposredno nakon početka košarkaške sezone, 'gospon Čutura, jeste li bili na utakmici, jeste li vidjeli da je Cibona pobijedila, jeste li čuli da igraju dobro, bude li bilo kaj ozbiljno od te naše Cibone…?'. Možemo se skupa prisjetiti da je klub rezultatski odlično startao sa 6-1 u regionalnoj i domaćoj ligi. Tja, i dalje me ljudi identificiraju s Cibonom, odnosno Cibonu samnom, iako sam iz kluba otišao davne 92', ej – prije trideset godina! 

Ode još jedna godina. Teška, jako teška, mnogima i teža od 2020. U mnogim smjerovima i na mnogim razinama. Virusa se nismo riješili, broj umrlih je eksplodirao. Među deset smo najgorih zemalja u svijetu po broju umrlih od Covida na milijun stanovnika. A među najgorima smo po procijepljenosti u EU. I po standardu građana i po percepciji korupcije, ali to je za neko drugo razmatranje.

U beskrajnim odgodama kino distribucije posljednjeg filma o Jamesu Bondu s Danielom Craigom u naslovnoj ulozi, znojili smo se od vijesti i najava o njegovu nasljedniku.  Htjeli mi to ili ne, čak i ako nismo filmofili, James Bond je opće mjesto pop kulture zapadne civilizacije, i baš poput nogometa u vrijeme europskih i svjetskih prvenstava, kad je novi nastavak beskrajne franšize pred vratima ili se bira novi agenta 007, to generira povećanu pažnju i kod onih kojima filmovi nisu ni blizu najvažnije sporedne stvari u životu.

Iz (starijih) generacije koje su je doživjele i preživjele, rijetko tko ostaje ravnodušan kad mu se spomene 1991. godina. Emocije su i nakon 30 godina jake, podvojene, pozitivne na način da su pomiješane s ponosom ili samo negativne. Ništa čudno, ovo je zemlja koja još nije smogla snage, volje i pameti da se pomiri s četrdeset i prvom, gdje će s devedeset i prvom.

Na Twitter sam, pomalo iznenada, došla u vremenima kad se moj dugogodišnji politički angažman počeo gasiti jer mi je trebao još taj neki javni prostor osobne slobode, mjesto na kojem bih mogla govoriti o politici, životu i iskustvu, a biti sigurna da me netko i čuje.