Iako su dugogodišnji producenti filmske franšize o Jamesu Bondu Barbara Broccoli i Michael G. Wilson najavili da će nakon isteka kino distribucije posljednjeg nastavka „No Time To Die“ s Danielom Craigom u glavnoj ulozi objaviti tko će biti novi agent 007, to se još nije dogodilo. S protekom vremena Barbara Broccoli je tu i tamo u razgovorima za medije dala maglovito naslutiti kakav profil glumca želi. U posljednjem intervjuu za Variety je zbog njegove dobi gotovo izrijekom eliminirala Idrisa Elbu koji je slovio kao jedan od favorita, ali i dodatno suzila izbor pričom o resetiranju franšize i želji da novi James Bond bude u srednjim tridesetim godinama. 

Počevši od mistične novozelandske pop zvijezde hrvatskih korijena Lorde 19. lipnja, pa preko još jednog dojmljivog line up-a INmusic festivala s prokušanim zvijezdama poput Killersa, „povratnika“ Nicka Cavea, ikona nu-metala Deftonsa, pa bendovima na vrhuncu kreativnosti i snage Idles, Fountains D.DC. i Sleaford Mods, do samostalnih nastupa starih zagrebačkih gostiju Placebo i Simple Minds, legendarnih glam metalaca Kiss, jazz dive Diane Krall, aktualnih metala Gojire, do nastupa indie zvijezda Arctic Monkeys i Tame Impala u Puli sredinom kolovoza te neformalne ljetne koncertne odjave s norveškim pop-folk trubadurima Kings Of Convience 16. rujna na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku, nije teško za zaključiti da je iza nas jedna od najplodnijih ljetnih koncertnih sezona uopće. 

Mda, vrijeme je da se svedu računi ovog ljeta na izmaku... Nema tu nekih velikih iznenađenje i šokova, bilo pozitivnih bilo negativnih - u određenim, poodmaklim, godinama rutina je majka svih bitaka. 

Da, zaista; kako i kad smo se pretvorili u čudesno kolosalne licemjere? Ili je oduvijek bilo tako, jesmo li oduvijek kolektivno besprizorno licemjerni? Jesmo li oduvijek jedno mislili, drugo radili a treće govorili? Svi mi koji se u javnom prostoru oglašavamo na ove ili one načine, ali i svi mi koji inače šutimo jer se ni u što ne želimo miješati ili ni o čemu nemamo svoje mišljenje a zapravo ga imamo ali ga skrivamo jer smo kukavice.

Pišući na ovim stranicama o osamdesetima, odnosno na trenutke mu iritantnu nostalgiju i fascinaciju tim gorko-slatkim godinama, skroman kakav očito jest moj kolega Čutura „zaboravio“ je jasnije istaknuti samog sebe, odnosno svoje domete u njima. Znan kao krilo specifičnog stila, igrač koji je zabijao kad drugima nije išlo, koji je bio majstor za kupljenje „otpadaka“ u reketu koji su se pretvarali u poene…, bio je – da se podsjetimo još jednom - u tim osamdesetima dvaput klupski prvak Europe u košarci s Cibonom i to kao član prve “petorke”.

Jedna je žena odlučila svoju sudbinu podijeliti sa svima nama; dobronamjernima i zlonamjernima, budalama i luđacima, ali i s onima koji to nisu. Zapravo se otvorila i ogolila pred onima koji su je željeli čuti i slušati.

U neka druga vremena postojali su određeni autoriteti čije se mišljenje osluškivalo, po kojima se modelirao javni ukus, koji su educirali i usmjeravali na kvalitetne i vrijedne stvari kroz mainstream medije (jer drugih nije ni bilo), nebitno bila riječ o knjizi, filmu, kazališnoj predstavi, modi ili glazbi. Ima ih i danas, ali ih je progutao zaglušni šum bezbrojnih portala, društvenih mreža, besprizornog lova na klikove, senzacionalizma, fake newsa, lažnih gurua, raznih pametnjakovića, mediokriteta…

Iduća akcija bila je odlazak na Mrtvo more, taj smo put napustili Hertzlyju na nekoliko dana. Elem daklem, Mrtvo more je zapravo slano jezero u koji utječe voda iz rijeke Jordan, a ne istječe nikuda. Teoretski bi razina vode trebala rasti, ali još od 80-ih pada otprilike metar godišnje zbog opskrbe Izraela i Jordana vodom za piće i navodnjavanje, i zbog isparavanja tijekom velikih ljetnih vrućina kad temperature redovito idu preko 40. Salinitet jezera je deset puta veći od saliniteta, recimo, Jadranskog mora – isparava, naravno, samo voda, a minerali ostaju. 

Ako se ste pripadnik generacije X i k tomu rođeni u sredini vremenskog razdoblja koje se tako definira (između 1960. i 1980.), na ovim prostorima, s pravom se možete osjećati kao da je netko na vas bacio staru kinesku kletvu „da bogda živio u zanimljiva vremena“. 

Postoje neki ljudi u svijetu košarke na koje sam slab… Racionalno, neracionalno, nije bitno; imam neke svoje kriterije za koje apsolutno ne smatram da jesu i da bi trebali biti opći kriteriji, ali držim ih se. Jedan od inih je i Toni Kukoč. Zašto (i) on? Ne pitajte, ne tražite razloge, jednostavno je tako. Radi se, da baš ne psihoanaliziram sam sebe, o kombinaciji svega i svačega, o cijelom paketu. 

U osamdesetim godinama prošlog stoljeća u yu-košarci je bilo uvedeno nešto što se zvalo 'studentska turneja' – liga se prekidala negdje na prijelazu listopada u studeni, i neki su klubovi odlazili na putovanja u SAD, gdje se igrala serija utakmica protiv sveučilišta. Trebalo je učiti o košarci od onih koji su je izmislili, i koji su tada bili nedodirljivi; sve u redu, te su turneje doista pomogle da se nauči nešto.

Možda si to više puta nismo htjeli priznati, ali od kraja prošle godine nitko ne bi trebao imati sumnje: bolje je da se Johnny Štulić, taj najsvjetliji meteor na nebu hrvatskog glazbenog novog vala i šire, nikad ne vrati iz dobrovoljne emigracije u nizozemskom domu svoje nizozemske supruge.

Da vidimo, od povratka s mora do smjene godina bio sam na točno… samo malo, koncentracija…, bio sam na točno jednoj košarkaškoj utakmici, i to utakmici Zapruđe – Amfora. Ali sam zato bio na točno… samo malo, pojačana koncentracija…, bio sam na točno jedanaest kazališnih predstava. Pa hajd' onda da pokušam napisati nešto o tim predstavama, možda navučem nekoga na one koje su mi najupečatljivije.

Slika prva. Neki dan je talijanska krovna diskografska organizacija FIMI objavila prilično iznenađujuće, da ne kažemo fascinantne rezultate prodaje glazbe na domaćem terenu u 2021. godini. Ne u smislu brojki, one zapravo nisu ni navedene za pojedinačne izvođače, čudo se sastoji u tome da su u konkurenciji stranih i domaćih glazbenika, vlasnici prvih 20 najprodavanijih albuma i prvih deset singlova isključivo Talijani! 

Negdje smo na pola puta između prvog i drugog Fibinog 'prozora' u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u košarci – vrijeme je da se nešto tu prokomentira. Prilično ozbiljnu psihopatologiju takvog načina kvalifikacija nemam namjeru raščlanjivati, to je odavno učinjeno.  

Već  godinama, ma šta godinama, bit će tu i desetljeća, putovanje moje obiteljske enklave prema moru ide nekako ovako: kroz Liku i u odlasku i u povratku projurimo autoputom s dozvoljenih stotrideset – kroz tunele sto – i duboko uzdišemo 'tu ćemo jednom stati i obići ovaj netaknuti, a prekrasan kraj'. 

U ona davna vremena 2020., tek što je virus korone stigao u Hrvatsku, ministar zdravstva nas je umirivao i rekao da je to samo malo jača gripa, a doktorica Grba Vujević uključena u pripremu borbe protiv virusa i članica nekog  stožera uvjeravala nas je da maske ne štite i da ih nastavno na tu činjenicu i ne treba nositi.

Vrijeme pandemije je i vrijeme plasiranja teorija zavjere – uvijek dobrodošlo osvježenje u javnom prostoru, prekrcanom ljudima s kojima ne bih ni kavu popio, i prešao bih na drugu stranu ulice da ih vidim uživo.

Znate kako to već ide, susreli ste se s popunjavanjem televizijskog programa nekim prastarim snimkama prastarih utakmica, morali ste se susresti. Neko, recimo, ljepljivo i ljigavo nedjeljno poslijepodne, pa još uz to i neka obljetnica rođenja ili smrti, a urednička pretpostavka je da će gledatelji ugodnije probavljati obiteljski ručak uz neku veličanstvenu pobjedu veličanstvenog kluba ili veličanstvene reprezentacije otprije dvadeset do četrdeset godina.